Na današnji dan u Pragu je iznenada umro Vlaho Bukovac. Dubrovačka štampa o smrti neumrlog velikana donosi i poruku Cavtaćana, koji shrvani Bukovčevim odlaskom pišu:
Pusti glas o nenadanoj smrti našeg velikog i slavnog mještanina gospara Vlaha Bukovca, koji je na 23. aprila umro u Pragu u 67. godini života, duboko je potresao srca svih stanovnika Cavtata. Na crni glas svačije je oko zasuzilo, jer je Bukovac bio poštena duša i čelik-karakter, kakovih nam uvijek a osobito sada treba. Svi smo ga bez iznimke ljubili, poštovali i snjime se ponosili, jer smo imali i zašto. Bukovac je imao samo prijatelja i poštovalaca, jer njegovo plemenito srce, njegova otvorena i iskrena riječ, njegova skromnost i poniznost, njegova dobra djela svakoga su mahom osvajala, samo ako je imao sreću, da doje i jedan put s njime u doticaj. Demokrat do najviše mjere rado je općio sa prostim pukom i mi smo vesela lica rado slušali njegovu mudru i iskrenu besjedu. Gospar Vlaho ljubio je svoje sumještane i svoj Cavtat svim žarom svog srca, te se je svakom napretku Cavtata od srca radovao. Svakomu je bio na ruku, te je sretan bio, kad je mogao komu pomoći. Cavtat bi bio pozlatio, da je mogao, a svaku cavtajsku ustanovu pomogao je i zborom i tvorom. Ako se je Cavtat u zadnje vrijeme poljepšao, u prvom redu to mora da zahvali njegovoj inicijativi, a i njegovoj darežljivosti. Svojim prijateljima vazda je govorio, da nigdje nije zadovoljan kao u ‘svom gnijezdu’ Cavtatu. Skoro svako ljeto dolazio je k nama, da uživa ovo lijepo naše sunce i more, i u pismima veoma bi se tužio, kad ne bi mogao doći u svoj mili Cavtat.
Ove iskrene riječi Cavtaćana ne mogu biti hinjene. One su istinite. Bukovac, osim što je bio veliki umjetnik bio je i veliki čovjek.
Stoje Ago Bukovac, Antun Bratić, Ivan Meštrović, Branislav Nušić, Ulderiko Kalačić, Ivo Vojnović, 1922.
Umro je daleko od svoga sunca u Pragu, ali njegov pepeo našao je svoje konačno utočište na, za njega najdražem mjestu na svijetu, cavtatskom groblju.
Kada je parobrod s Bukovčevim pepelom i tužnom pratnjom par mjeseci nakon smrti, i nekoliko dana nakon što je povorka krenula iz Praga, pristigao u Cavtat, na rivi ih je dočekala masa naroda. Među Bukovčevim sugrađanima bili su i predstavnici vlasti, Konavljani, školska djeca i cavtajska muzika. Nakon što je na samoj obali izrečeno nekoliko počasnih govora, svečana povorka krenula je prema Groblju svetoga Roka.
Bukovcu su se došli pokloniti proslavljeni komediograf Branislav Nušić, koji je položio kraljev vijenac, i veliki kipar Ivan Meštrović, čiji se Mauzolej obitelji Račić na istome groblju upravo dovršavao. Uz olujno nevrijeme i molitvu prisutnih, u obiteljsku grobnicu Fagioni-Bukovac položen je na vječni počinak pepeo velikoga Bukovca.
Ivanka Bukovac, umjetnikova kćer opisat će taj kraj putovanja posmrtnih Bukovčevih ostataka sljedećim riječima:
U Cavtatu je bio svečani doček cijelog mjesta – Cavtaćani, rodbina i prijatelji. Ponovo govori i mnogo vijenaca, Konavljani u zlatu na konjima. Tako krenusmo put zadnjeg našeg oca na uzvišeno groblje sv. Roka. U to se spustila jaka kiša s teškom olujom i grmljavinom. Ispuni se tako na žalostan način želja mog nezaboravnog oca da se vrati svome milome Cavtatu, ali ne onako kako je on to zamišljao – da se koristi našim suncem, vedrinom neba i svijem ljepotama prirode – već kad se je nad njim zauvijek zatvorio vanjski svijet.
KB-99
Ali, zahvaljujući svom iznimnom talentu i slikarskoj ostavštini, kako se i pisalo u štampi 1922. godine, naš neumrli velikan, kroz svoje djelo živjet će vječno.
Vječni pomen i mir pepelu Vlaha Bukovca!