Osim svog kršćanskog značenja, Uskrs je običajno snažno ukorijenjen u konavosko tkivo i još uvijek živi. Pod aurom veselja običajni korpus je prepun radosnih događanja, a kod najstarijih Konavljana prisutna je nostalgija prema tradicionalnijim vremenima kada se kolektivno veselje slavljenja Uskrsa urezalo u duše i srca svih koji su živjeli u Konavlima. Vrijeme veselja, dijeljenja i čašćenja, jednim imenom Uskrs veseljak.
Uskrs je veliki svečani dan, kršćanski najveći blagdan kojem vodi četrdesetodnevna korizma kroz koju se dosta odricalo. Nije korizma bila samo duhovni izazov, već i način na koji se proguralo najsiromašniji dio godine. Potrošilo se sve što je ostalo od uroda, a novo još nije prispjelo. Upravo je u korizmi najvidljiviji prijelaz u vegetativni dio godine. Tako iz tamnih i suhih boja kroz korizmu započinje listanje, novo bilje i novi život kojemu se svi vesele. I onda već u subotu, kad odriješena crkvena zvona u matičnoj crkvi zazvone Gloriju, a za njom se oglase sve male crkvice i kapele iz župe, navještava se skorašnji Uskrs koji narodu osim duhovnog obećanja nosi i pravo zemaljsko veselje u sreći i blagodatima feste.
Dok zvoni Glorija, djevojke će se još jednom umiti u cvijeću, jednako kao i na Cvjetnicu. A nakon Glorije netko bi se popeo u potkuplje i skalao košić sa suhim mesom koje je ostavljeno na Pepelnicu – post je bio gotov. U vremenima kad se teško radilo, a koja su bila oskudnija hranom, nemrsna i posna prehrana bila je velika osobna žrtva, naročito mlađima. Vraćanje mesa na trpeze momenat je koji spominju svi stariji kazivači, sjećajući se kako su ga posljednji put jeli o pokladama.
Subotom se mijesilo slatko, mastilo jaja i cvijećem kitilo kopice za nosit blagoslov u crkvu. Na uskrsno jutro ubrala bi se mlječika ili u Konavlima mlječara, koja bi se zakitila za sve pragove od vrata i u rupe, a negdje uz njega stavilo bi se i malo brštana. Vjerovalo se da je za zaštitu od zla, a i od zmija.
Crkve su bile okićene svim mogućim cvijećem kojega je u to vrijeme bilo u izobilju i oko kuće i u divljini. Uz cvijeće, do Uskrsa se u kući njegovala mlada pšenica ili proklijala leća koju su žene na dan Blagovijesti natopile da proklija. Ta pšenica bila je namijenjena kićenju crkve. U svakoj je crkvi bilo prikazano pokopanje, negdje kreativnije, negdje manje. Prikazi pokopanja, jednako kao i Betlehema za Božić, narodu su bili važni uskrsni prizori u crkvama. Tako su Cavtaćani o Uskrsu u crkvi sv. Nikole uživali u prikazu Isusovog groba koji je izradio u obliku diorame sam Vlaho Bukovac. U većini ostalih konavoskih župa pokopanje bi se prikazalo unutar jednog od bočnih oltara gdje bi se stvorila prava scenografija; otvoreni grob u donjem dijelu oltara bio bi otvoren s ležećim Isusom unutra, ispred njega proklijala pšenica i cvijeće po skalama od oltara, a po oltaru pak svega cvijeća. Narod se poklanjao i molio pred Isusom, a na misi je za Uskrs okićeni grob ostajao prazan. Isusovo tijelo sklonilo bi se iz groba da narod vizualizira doživljaj Uskrsa. Djeca su se, naravno, najviše veselila čudu. Mise su bile pjevane, a mnogi se još sjećaju misa koje su se pjevale na latinskom jeziku.
Nakon mise odlazilo se po svim kućama gdje su stari i nemoćni kako bi im se zaželio sretan Uskrs. Veselje jednima, veselje drugima, a do objeda bi mladost obišla sve seoske stare čestitajući im i pitajući ih za zdravlje. Djeca bi u svakoj kući dobivala i dijelila jaja kojima su se igrali, tuckali i gostili narednih dana. Korotne kuće nije se zaobilazilo, s manje buke i s više poštovanja čestitao bi se i tu Uskrs, i u njihova ucviljena srca ušao bi tračak veselja.
U Vitaljini je zabilježeno da se blagoslov hrane nosio na Uskrs ujutro, svaka obitelj po svoj zavežljaj te da se iz njega nakon mise davalo maštena jaja ministrantima i pjevačima. Svak je dao po jedno jaje.
Na Uskrs je u Konavlima obavezno bio mesni objed, uglavnom janjetina ili kozletina. Naši kazivači nam uvijek napominju da je takav objed bio i u najsiromašnijim kućama. U velikoj familiji ispekao bi se cijeli jagnjić, a činilo se i juhu. U ovo doba godine već bi bilo svakojakog luka i zeleni, pa je uskrsni objed trebao biti zaista velika gozba. Uz bedru, jaja, mladi i sušeni sir, na trpezi je svega bilo. Ako je bilo dobrog vremena, za Uskrs je bilo domaće salate, a ako bi Uskrs pao ranije, salata bi bila od samoniklog bilja, raznih žućenica, radića i drugih izdanaka.
Od Uskrsa do Malog Uskrsa na trpezi je obavezno stajao okrugli kruh, brašenica sa svijećom u sredini, baš kao na krsno ime. Općenito je bogatstvo pečenja kruha dolazilo do izražaja ovih dana. Brašno se prosijavalo po dva puta da kruh bude što finiji, a radile su se brojne inačice s mlijekom i jajima, teharice, uskrsne pogače i drugi slatki kruhovi. Ako bi bilo zaručenih momaka u kući, ta bi kuća za Uskrs imala i više slatkoga. Buduće nevjeste u kuću budućeg muža poslale bi najfinije teharice s jajima, ukućanima na veselje, nje famiji na diku. Osim kruhova svih vrsta, uskrsni objed je uključivao i slatko na kraju, obavezni padišpanj, štrudel ili što još.
U Konavlima je Božić pepeljak, a Uskrs veseljak. Božić se čestita kolendavajući i stoji se uglavnom doma, a Uskrs se čestita svakojako. Od rane jutarnje mise do kasne večeri, narod se veselio, čestitao i međusobno se obilazilo. Mladost bi u popodnevnim satima balala kolo po gumnima, plesalo se i pjevalo. Majke bi obilazile svoje tek udane kćeri noseći im stotine omaštenih jaja. Po dva za svakog muškog iz kuće, a ostalima po jedno. Taj se običaj zvao nosit košic, a odvijao se samo u prvoj godini braka mlade nevjeste. A mlada nevjesta bi nakon toga darivala jajima cijelo susjedstvo. I danas je običaj živ.
U tradicijskom načinu života zadružnih kuća u Konavlima Uskrs je, osim što je odnosio korizmu i loše hladno vrijeme, privremeno odnosio i brige i donosio radosno raspoloženje osjećanjem zadovoljstva, punine, ponesenosti i ljepote na svim razinama. Iza Uskrsa se samo moglo na boje. Uskrsnim ponedjeljkom započinjala je Bijela setemana, a neđeja po Uskrsu zvala se Mali Uskrs. Često bi se u ponedjeljak opet namastilo jaja i radilo slatka kruha, da se sve nadoknadi. A iza toga brojalo se vesele dane, 40 do Spasova kad bi se opet djeca gostila na paši, a 50 do Duhova. U protoku vremena kroz godinu, važna je postaja Oskrsenje. Nije ni čudo da mu je u Konavlima još naziv Uskrs veseljak.