Crkvina, ili u nas drijenak, kao što joj i samo latinsko ime Parietaria judaica L. govori, ljubiteljica je zidova, međa, kućišta pa i betonskih pukotina (lat. paries – zid). Nepravedno je čupamo iz svih pukotina u kojima se smjesti misleći kako nam razgrađuje zidove, a nikad se ne upitavši zašto je baš tu na ruku i koliko nam donosi koristi. U trenutku kad je proglašena jednim od najvećih alergena, razvio se potpuni egzorcizam prema ovom malom stvorenju.
Drijenak je ljepljivica kojom smo kao djeca ukrašavali hlače i po njima organizirali listiće u obliku slova ili ukrasa, zeljasta je trajnica koja naraste do 60 cm visine. Korijen je gomoljasto zadebljan, a listovi naizmjenični na dugim peteljkama koje izlaze iz crvenkaste stabljike. Vrlo mali bijeli cvjetovi pojavljuju se u pazusima, kao kod kopriva čijoj vrsti i pripadaju, a iz njih izađe mali tamni plod, jednosjemeni oraščić.
Mladi listovi su jestivi, a da se i u tom smislu koristio u Konavlima, potvrđuje nam kazivanje: Kuvali bi ga, oni njegov miris je bio lijep. Oni bi ga ubrali i stavili malo kad bi ženske štufavale da zamiriše. Pomalo ono staviš u juhu ili po salati ono malo malo. Osim toga, stariji ljudi znaju i za ljekovitost ove biljke. Drijenak je dobar diuretik i literatura donosi kako je izuzetan za mokraćne puteve i liječenje tegoba bubrežnog kamenca, u manjoj mjeri za liječenje katara pluća.
U Konavlima smo doznali kako je drijenak bio važan lijek za domaće životinje, naročito kokoši: kad bi kokoši počele kuisat, kad bi ih napala boles, moja baba bi uzela drijenka, namočila ga u maslinovo ulje i onda uzimala kokoš po kokoš, raščepljivala kjun i stavljala im u kjun da progutaju. Vrlo brzo bi okvijatale…
Što je točno drijenak liječio nećemo lako doznati, ali svakako znamo da se čuvao kao lijek za životinje.
Današnje čupanje drijenka starijim je Konavokama i Konavjanima nezamislivo. Pored toga što je liječio, drijenak je imao ulogu u kućanstvu koju smo potpuno izgubili iz vida s promjenom načina života. S njim su se prala stakla i sudi: skupi se šaka drijenka, a u vodi se otopi malo domaćeg sapluna i onda se sa drijenkom peru čaše. U nas doma bi muški zamastili žmule lojem i lardom kad bi jeli pa je tete koja je bila čista i uredna vazda za njima drijenkom prala čaše, sve su se sjale iza. Drijenkom bi se s malo pržine prale demižane, stakleni i keramički sudi za tekućine, a i danas vidimo kako starije žene botejune od zimnice peru sa drijenkom.
Naš drijenak, neobična paćenica koja se žrtvovala ljudima tako grubo služit, zaslužuje ipak malo više pažnje od običnog alergena. Ipak je kao trajnica na našim zidovima svjedočila i ljubavima i svađama, i gladi i bogatstvu, otpratila generacije, bila i igračka i sredstvo za čišćenje i lijek. A to što je danas alergen naš je problem, a ne njen.