Znate li da u prosjeku svaka dva tjedna jedan jezik nestane? Znate li da se nestankom jezika gubi i sva kulturna i intelektualna baština koja se razvijala na tom jeziku?
Trenutno na svijetu postoji oko 6 000 živućih jezika i polovici prijeti izumiranje. Upravo zato, podsjećajući na važnost jezične raznolikosti i očuvanja svih jezika, UNESCO 1999. godine donosi odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. To je potvrđeno 2001. godine Deklaracijom o kulturnoj različitosti iz koje se često izdvaja: (…) svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku…
Zanimljiva je činjenica da je Međunarodni dan materinskoga jezika prihvaćen na prijedlog Bangladeša na čijem je području upravo nametanje drugog jezika bio jedan od razloga proglašavanja rata. Međutim, u potrazi za nametanjem drugoga jezika ne treba ići tako daleko, u bližoj smo prošlosti i sami bili svjedoci nametanja tuđeg jezika.
Dakle, 21. veljače je dan kada ćemo se podsjetiti materinskoga jezika, jezika koji je usađen u nas od naših početaka. Materinski je jezik prvi jezik, idiom koji dijete usvaja u najranijoj dobi bez svjesnoga učenja, najčešće od majke, pa se zato i naziva materinskim. Taj naziv postoji u različitim inačicama u gotovo svim jezicima. Na temelju njega učimo druge jezike, ali na temelju njega se i razvijamo.
Naš materinski jezik je hrvatski jezik, pa ćemo mu danas posvetiti malo vremena i mjesta. To je jezik kojim se svakodnevno služimo, na kojem razmišljamo, pišemo i čitamo, računamo, izražavamo emocije, shvaćamo okolinu… Kad malo zagrebemo ispod njegove površine, možemo otkriti cijelu jednu povijest, odnosno povijesne i kulturološke utjecaje. Ako pak promislimo iznad onoga što je rečeno ili napisano, možemo razumjeti i prenesena značenja, emociju, umjetnost.
Kada govorimo o hrvatskom jeziku kao materinskom jeziku, ne mislimo na hrvatski standardni jezik jer tim jezikom ne progovara nijedna osoba. Hrvatski standardni jezik je onaj koji učimo u školskim klupama, kada u ruke primimo prvu čitanku i gramatiku. Hrvatski jezik je tronarječni, odnosno trojezični, svako se narječje grana u svoje dijalekte, a oni dalje u svoje govore.
Prema tome, jezik kojim prvim progovorimo može biti čakavski, kajkavski ili štokavski. Drugim riječima, hrvatski jezik obuhvaća mjesne govore, skupine govora, poddijalekte, dijalekte i narječja, gradske govore i žargone te hrvatski standardni jezik.
Nažalost, svjedoci smo pogrešnog razmišljanja da je hrvatski standardni jezik jedini „ispravan“, pa se tako često međusobno ispravljamo misleći da je to „točan“ i „dobar“ hrvatski jezik. Na primjer, često u komunikaciji Konavljani paze da ne reču nešto „krivo“, da kušin zamijene jastukom ili trpezu stolom.
Već sam trud i određeni napor koji posvetimo razmišljajući kako ćemo i što ćemo reći pokazuje da standardni jezik nije naš prvi, materinski jezik. Standardni se jezik upotrebljava u službenoj komunikaciji, to je sustav uređen svjesnom, planskom normom, tj. pravopisnim i gramatičkim pravilima i popisom riječi koji određuju što u standardni jezik ulazi. S druge strane, ne znači da je pogrešno učiti standardni jezik, već trebamo znati da sve ima svoje vrijeme i mjesto.
Povodom Međunarodnog dana materinskoga jezika trebali bismo svi barem na jedan dan promisliti i osvijestiti hrvatsku jezičnu raznolikost i važnost očuvanja našega materinskog govora – koji god on bio. To i jest poanta ovoga dana – očuvanje i poštivanje jezične raznolikosti.
Kao što smo na početku rekli, izumiranje jezika je kulturološka katastrofa. Svaki jezik nosi drugačiji način gledanja na okolinu, odnosno na svijet, a što je svijet raznolikiji, to će ljudi biti tolerantniji prema onima koji su drugačiji od njih. Kada je riječ o Konavlima, mnogi su zabrinuti za jezičnu situaciju – i činjenica je, jezik se stalno mijenja, govori se gube pod utjecajem standarda i drugih jezika, a slučaj s konavoskim govorom nije drugačiji.
Ovdje treba napomenuti i da današnjim danom počinje Mjesec hrvatskoga jezika, koji završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Možda bismo ovaj mjesec trebali posvetiti više pažnje konavoskom govoru i poučiti najmlađe (a ne natjerati da govore) o žmulu, pantapetu, b(l)anku, intrati, delumbiji, lapisu… Jer, kako je značajni hrvatski filolog Stjepan Babić rekao: hrvatski se voli znanjem – pa, berićetno!
Stare fotografije Konavljana preuzete su iz Facebook-grupe Konavoski rječnik