Čudotvorni križ s Dakse

U crkvi franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju osim oltarne pale Celestina Medovića čuva se i drveno raspelo, djelo kipara Jurja Petrovića iz druge polovice 15. st., u Konavlima još poznatije kao Čudotvorni križ s Dakse. Drvorezbar Petrović smatra se najvrsnijim kiparom 15. stoljeća u Hrvatskoj. Na njegovim djelima kasnogotički naturalizam postiže izvanrednu izražajnost likova, a tako i izraz Kristove patnje na križu.

Drveno raspelo prvotno se nalazilo u franjevačkom samostanu sv. Sabina na otočiću Daksa ispred gruške luke. Franjevački samostan na Daksi podignut je krajem 13. stoljeća. Od svetkovina je jedna od najvećih bila svetkovina Našašća sv. Križa (3. svibnja). Na otoku se nalazilo 10 postaja Križnog puta, nastalih krajem 15. st., a obilazile su se uz mnogobrojne Dubrovčane koji su prisustvovali svetkovini. U franjevačkim samostanima je svetkovina Križnog puta zauzimala veliku ulogu, a koliko je bila popularna ova s Dakse svjedoči i zapis iz 16. st. kada je povjesničar Razzi zabilježio impresioniranost bogatstvom svetkovine i mnoštvom barki oko otoka.

Samostan je djelovao sve do početka 19. st., točnije 1806. godine i rusko-crnogorske opsade Dubrovnika, kada otok zadobiva najveće štete. O ovome svjedoči i jedan fratar koji je u to vrijeme boravio u samostanu: U mjesecu svibnju 1806. g. blizu ovog otočića pojavila se ruska fregata da omete prolazak Francuza. (…) Kasnije su francuske milicije, koje su došle na otok, sve potpuno uništile sa svim drvećem na otoku. Nakon ovih šteta franjevci su se iselili s otoka, a samostan je zauzela vojska.

Raspelo je nakon razaranja Dakse preneseno u franjevački samostan u Pridvorju otkada započinje njegov snažan kult prisutan u svetkovinama i dandanas. Fratri su pričali kako je on isplivo neđe tamo na Daksi i onda su ga donijeli u Konavle. Kad ga gledaš, na svake načine on gleda u tebe, zatvorenijeh oči, otvorenijeh oči, poluotvorenijeh… To su zvali čudotvorni križ. Onda su ga jedne godine vodili kroz Konavle, u Čilipima je stojo tu 3 dana, išli smo gore i molili. Svi smo plakali…

Osim što se smatralo čudotvornim za ljudske želje i pozdrave, raspelo je i čudotvorno preživjelo mnoga razaranja. Prvo je prošlo razaranja Dakse, potom je 1890. godine pao sa zida u Pridvorju gdje se drvo križa raspalo, a korpusu nije bilo ništa, te u zadnjem, Domovinskom ratu ponovno bježi sudbini uništenja te ga spašavaju sklonivši ga u samostan Male braće u Dubrovniku da bi danas krasilo sjeverni oltar crkve sv. Vlaha u Pridvorju.

Najveća svetkovina vezana uz ovo raspelo, a još uvijek je prisutna u Konavlima je svetkovina Uzvišenje Sv. Križa koja se održava 14. rujna, a prvi put se počela slaviti davne 1933. godine. Kako nam donose Ljetopisi župa Pločice, Čilipi i Cavtat, svečanost je organizirana u petodnevnom slavlju povodom 1900. obljetnice Kristove mučne smrti na križu, a organizirao ju je konavoski dekanat. Dana 13. rujna u podne Križ se diže s oltara i polaže na javno štovanje. Na ponoćki pjeva zbor s Grude, a iza ponoći je procesija sa svijećama u kojoj svećenici učetvero nose položen križ ispod baldahina. Iza procesije se ispovijedalo.

Naredne dane u Maticama i kapelama diljem Konavala se molilo, ispovijedalo jutrom, a u večernjim satima se odvijao Put križa. U nedjelju (17. rujna) ujutro zornica je bila u 4:30 nakon čega je bio veliki Put od križa kroz Konavosko polje u kojem su sudjelovali svi Konavljani. Slijedila je svečana misa ispod platana. Pjevao je čilipski zbor kojeg je na harmoniju pratio učitelj Niko Skurić. Koliko je ovo bio velik i važan događaj svjedoči i korištenje misne propovijedi za iznošenje političkih mišljenja.

Posljedica navedenog bila je prikupljanje potpisa za tužbu propovjednika jer su se Sokolaši našli uvrijeđeni, dok je narod oduševljeno klicao svećeničkoj propovijedi. Tužba je ipak bila bez učinka.

Kako nam donosi Čilipski Ljetopis, opseg proslave s tolikim odazivom je zasjenio 700. godišnjicu smrti i proglašenja svetim sv. Antuna Padovanskog iz 1931. godine. Bio je to praznik konavoske pobožnosti.

Jedna kazivačica iz Čilipa, rođena 20-ih godina prošlog stoljeća spominje veličinu proslave Sv. Križa u njenoj mladosti: Moj ćaća i mati su prvi puta išli po noći u Pridvorje, znam da smo mi đeca ostali sami doma. (…) A svake godine bi se išla procesija iz Čilipa, ide pop i molimo stajališta ko putni križ. Išle su procesije Cavtatska, Čilipska, Mrcinska, Pločinska i Vitaljina, njih 5. Onda bi se pod platanom balalo, pjevalo. Išli bi gore ispod maslina neđe, nosio je svak iz doma jesti i to bi nam bilo veselje nama mladijem. Onda su bile velike masline, a mi bi išli u lad iza mise šedat i tu pojeli, a uvečer bi išli doma. A onda su bili neki braća Mijasi sa spoja pa bi oni klali meso i tu se kupovalo, tu se išlo jelo. Neka se mondula prodavala, ali sad to nema. Bila je to velika brašica kruva, to je bilo jako lijepo za jesti. Prodavale se lutke, svirale, slatkiša, svašta…

Konavoski se narod, osim na događaju opisivanom kao praznik konavoske pobožnosti, okupio i u višednevnom javnom okupljanju i susretu svih konavoskih župa. Ljetopis donosi da je prva ponoćka bila toliko posjećena da je bila puna crkva, sakristija, klaustar samostana te prostor pred crkvom. Tako je čudotvorni križ s Dakse svoju čudotvornost utjelovio i u organizaciji ovakvog događaja.

Danas stoji na sjevernom oltaru crkve sv. Vlaha u samostanu u Pridvorju gledajući na svake načine očiju zatvorenijeh, očiju otvorenijeh, očiju poluotvorenijeh.