Etnogeneza Hrvata

Etnogeneza Hrvata
Oton Iveković, Dolazak Hrvata na Jadran, 1905.

Na današnji dan prije 31 godinu Republika Hrvatska postala je međunarodno priznata država, o čemu smo već pisali na blogu. S druge strane, proces priznavanja prve hrvatske države u srednjem vijeku bio je dugotrajan. Prvi spomen da je neki vladar ujedno vladar Hrvata potječe iz Branimirove darovnice 852. godine, a službeno priznanje hrvatske kneževine dolazi 879. godine, kada papa Ivan VIII. šalje pismo knezu Branimiru. Ipak, tek će u 10. stoljeću hrvatska država steći potpunu samostalnost od bizantskih i franačkih utjecaja, kada kneževina prelazi u status kraljevstva. Ali kako se uopće na području rimske Dalmacije (Ilirika) formira država s hrvatskim imenom? Od kuda ime Hrvat potječe i je li vezano za narod ili određenu skupinu?

Prvi spomeni Hrvata su iz 9. stoljeća, ali se ovaj naziv sve češće koristi u 10. stoljeću. Bizantski car Konstantin Porfirogenet Hrvatima naziva podanike pod hrvatskim kraljem, kao što radi i s drugim stanovnicima sklavinija (podanike zahumskog kneza naziva Zahumljani, konavoskog Konavljani…) Konstantin navodi da Hrvati pripadaju skupini Slavena te njihov dolazak datira u 7. stoljeće na poziv cara Heraklija. Kasniji izvori, Toma Arhiđakon i Pop Dukljanin Hrvate nazivaju Gotima (odnosno Germanima). Ovo upućuje da ni srednjovjekovni izvori nisu znali odgovor na pitanje tko su Hrvati i od kuda dolaze, a sama problematika dodatno će se zakomplicirati u 19. stoljeću uspostavom moderne historiografije.

Etnogeneza Hrvata
Velika Bijela Hrvatska 9. st.

Prva teorija etnogeneze Hrvata razvila se još u renesansi, a nastavila u 19. stoljeću preko ilirskog pokreta. Ilirska ili autohtona teorija zagovarala je tezu da su Hrvati ustvari antički Iliri. Ova teorija odbačena je do kraja 19. stoljeća zbog promjena koje se događaju u srednjem vijeku, iz kojih je vidljivo da se starosjedilačko stanovništvo ili asimiliralo ili izoliralo (otoci, gradovi, planine). Ipak, od uznapredovanja genetske analize, autohtona teorija ponovno oživljava. Za sada je sigurno da dolazak novog stanovništva nije u potpunosti izbrisao staro stanovništvo, nego da je došlo do miješanja i asimilacije.

Najzagovaranija teza o hrvatskoj etnogenezi svakako je slavenska. Ova teza temelji se na Konstantinu Porfirogenetu, ali i drugim izvorima u kojima hrvatski vladari govore da vladaju Slavenima. Prema ovoj tezi, Hrvati pripadaju slavenskom etnosu i na današnje prostore dolaze s ostalim Slavenima iz područja iza Karpata. Ova teorija bila je općeprihvaćena u jugoslavenskom razdoblju, ali podupirali su je i povjesničari koji nisu bili tog političkog opredjeljenja.

Etnogeneza Hrvata
Celestin Medović, Dolazak Hrvata, 1903.

Gotska, avarska i bugarska teorija slične su teorije etnogeneze, koje podrazumijevaju da su Hrvati bili manja vojna skupina koja se nametnula većoj populaciji. Prema ovim teorijama, Hrvati nameću svoje ime drugim etničkim skupinama, ali se kulturološki i jezično asimiliraju s njima. Prema gotskoj teoriji, Hrvati su odred gotskih ratnika koji uspostavlja vlast nad Slavenima i starosjediocima, slično kako to radi bugarska elita. Zagovornici ove teze potkrepljuju je time da u vrijeme prije seobe još uvijek na području iza Karpata postoje gotske skupine. Zagovornici bugarske teorije nalažu kako se nakon smrti bugarskog kneza Kuvrata dio Bugara odvojilo od ostatka plemena i došao na područje današnje Hrvatske. Avarska teorija nalaže da su Hrvati bili društveni sloj unutar Avarskog Kaganata (trgovci ili ratnici), a formiraju državu nakon raspada Kaganata.

Jedna od vrlo ranih teorija bila je i ona iranska. Krajem 19. stoljeća nađene su ploče iz Tanaisa (uz Crno more) na kojima su imena koja zvuče jako slično imenu Hrvat. Iako postoje razne struje ove teorije, u biti ona zagovara kako su Hrvati došli s područja Irana na područje između Karpata i Crnog mora, gdje se slaveniziraju.

Etnogeneza Hrvata
Ferdinand Quiquerez, Dolazak Hrvata k moru, 1869.

Dio znanstvenika nastojao je pronaći Hrvate u socijalnim skupinama, a ne onim etničkim, pa sugeriraju da ime Hrvati dolazi od ratnik ili graničar. Sam Konstantin Porfirogenet kaže da Hrvat znači onaj koji ima mnogo zemlje, ali ta inačica je najvjerojatnije izvedena iz grčkog jezika pa je ne treba shvaćati kao neoboriv dokaz.

Kako je u drugoj polovici 20. st. slavenska teorija bila službena i nije se smjela dovoditi u pitanje, češće rasprave bile su o samom vremenu dolaska Hrvata. Konstantin Porfirogenet dolazak Hrvata smješta u 7. st., kada ih poziva car Heraklije. Iako je općeprihvaćeno da Heraklije nije pozvao Hrvate, vrijeme dolaska su prihvatili mnogi povjesničari jer u tom razdoblju dolaze drugi Slaveni. Druga struja zalagala se za kasno 8. stoljeće kada Karlo Veliki uništava Avarski Kaganat. Oni smatraju da Hrvati dolaze kao plaćenici ili saveznici Karla Velikog i uspostavljaju vlast nad Slavenima i ostalim etničkim skupinama. Svoju teoriju baziraju na spomenu hrvatskog imena tek u 9. st. te velikom broju franačkih mačeva na području Hrvatske.

Premda je teško dokazati ijednu od ovih teorija te svaka od njih ima nedostataka, sigurno je da se u 10. stoljeću Hrvatima nazivaju svi podanici hrvatskih vladara. Isto se može reći i za druge skupine tog razdoblja koje prihvaćaju vlast nekog drugog vladara. Tako se Konavljani u izvorima toga razdoblja pojavljuju kao Konavljani. Nacionalni identitet koji se počine stvarati u 19. stoljeću nema gotovo nikakve veze s identitetom osobe u srednjem vijeku. Vladar, njegovo plemstvo ili sama pokrajina davali su naziv stanovništvu. Pojava nacija u 19. stoljeću temelji se na identitetu, odnosno osobnom osjećanju pojedinca, što omogućuje i stvaranje drugačijeg državnog ustrojstva.