Badnjak kao dan koji prethodi središnjem vjerskom i tradicijskom blagdanu Božiću bogat je brojnim pučkim običajima i radnjama čiji se sadržaj razlikuje od kraja do kraja, no svima je karakter istovjetan, a označava ga radost i veselje zbog dolaska Spasitelja i Otkupitelja svijeta. U folklornom smislu, Badnji dan je zasigurno najbogatiji dan u kršćanskoj tradicijskoj kulturi, a u središtu pozornosti je drvo ili panj badnjak. On je najčešće od hrastova ili maslinova drva, a ritualnom paljenju prethodi ceremonija unošenja istog u kuću i polaganja na ognjište, što čini najsvečaniji i najznačajniji trenutak cjelokupnog dana. Običaj paljenja badnjaka prate brojni obredni postupci i radnje redovno apotropejske, lustrativne i poticajne naravi kojima je cilj prizvati blagostanje, dobar urod, napredak, dobro zdravlje i plodnu nastupajuću godinu u familiji.
Poznato je da su badnjak od davnina palili drevni Rimljani, južnoslavenski narodi te Englezi, Francuzi, Nijemci, Portugalci, Letonci i drugi, a najstariji spomen paljenja badnjaka kod Hrvata nalazi se u dubrovačkom Statutu Liber statutorum ciuitatis Ragussi iz 1272. godine. U njemu su spomenuti pomorci koji na Badnjak donose i u vatru polažu panj. Porijeklo običaja paljenja badnjaka nije u potpunosti definirano niti su saznanja jedinstvena i konačna, štoviše u njemu nalazimo prepletanje raznorodnih tradicija, od elemenata staroslavenske religije i mitologije, preko onih iz antike pa do kršćanstva. Sadržaji pretkršćanskog podrijetla usredotočeni su na zimski solsticij i početak nove godine, razdoblje kada je sunce najslabije i prema solarnim vjerovanjima paljenjem obredne vatre ono se regenerira, odnosno dobiva potrebnu snagu da ojača i nadvlada tamu i studen.
Nadalje, naziv badnjak povezuje se sa sanskrtskom sintagmom koja je naziv za zmiju ili zmaja što leži na korijenu stabla svijeta ili pod njim, a koji je, između ostalog, i pojednostavljeno rečeno, personifikacija negostoljubivog zimskog svijeta iz kojeg su se povukle sile rađanja, a koje se obnavljaju svetkovinom zimskog solsticija. O etimološkom podrijetlu naziva badnjak najprihvaćenija teorija je o baštinjenju naziva od starocrkvenoslavenskoga glagola bъdeti – bdjeti, što je katolička tradicijska kultura prigrlila u običajima budnog iščekivanja svog sunca, rođenja Isusa Krista.
Panj ili drvo badnjak jedna je od najproširenijih božićnih tradicija na hrvatskom tlu, a s lokalnim i regionalnim razlikama običaj karakterizira ritualna sječa, donošenje doma i stavljanje do ulaznih vrata, kićenje zelenilom, ceremonijalno večernje unošenje u kuću i stavljanje na vatru na ognjištu, škropljenje blagoslovljenom vodom, posipanje žitom, polijevanje vinom i molitva. Redoslijed izvođenja rituala, kao i sam obredni tekst, rekviziti, uloge među sudionicima, unaprijed su određeni tradicijom u kojoj se ogledaju čvrsto ukorijenjena narodna vjerovanja pretkršćanskog i kršćanskog sadržaja.
U Konavlima su badnjaci redovno bili od duba te je jedino u Vitaljini zabilježeno drvo masline. Badnjak, uobičajene dužine metar do dva i debljine trideset do pedeset centimetara, okorunavao se bršljanom, lovorikom i maslinom, odnosno zelenilom, kojeg u zimsko doba ima najmanje, te se na taj način prizivala vitalna snaga prirode i štitilo od zlih sila. Uz glavni badnjak na ognjište su se stavljali i veselici, manji badnjaci koji su brojem odgovarali broju muških ukućana u kući. Prema badnjaku se odnosilo s poštovanjem te ga se doživljavalo kao živo biće, a njegova vatra je trebala donijeti mir i dobro ukućanima ujedno dajući toplinu i svjetlost za vrijeme Badnje večeri i božićnih blagdana.
Svečani čin večernjeg unošenja badnjaka pratili su tradicionalni pozdrav i čestitanja, stavljanje na vatru na ognjištu, škropljenje krštenom vodom, posipanje žitom, polijevanje vinom i molitvu. Badnjak je u ognjište unosio domaćin, obavezno gologlav, pozdravljajući ukućane: Dobra večer i nazdravlje vam Badnje večer i Božić sutra, a bolji govornik bi još nadodao: U ime Božje i u čas dobar, na dobro nam ova večer vazda dolazila i sutra nas slavnome Isusovu porođenju zdravih predala. Daj mili Bože da za mnoga ljeta i dobrih godina njemu se veseliti, kućnim mirom i ljubavi okićeni kako ovo drvo maslinom i lovorom, a Božjom milošću najviše. Hej dobri Bože u ovom domu rastići mladice, podrži starce koji bi dodugo domom vladali, ovakve sprave ogradili, tebe Boga slavili i svoje duše ne ogriješili.
Badnjak i preko njega veselice domaćin bi prevalio na ognjište okrećući mu glavu prema istoku ili, ako prostor nije dovoljno velik, jugu, da bi potom krštenom vodom i grančicom masline poškropio badnjak u znaku križa i blagoslovio ga te time ukućanima donio zdravlje i očišćenje od lakih grijeha. Zatim bi s bokalom vina prelijevao badnjak u znaku križa govoreći: Zdrav si mi badnjače, ja te krstio, Bog te blagoslovio, nakon čega bi nazdravljao ukućanima koji se redom po starosti napijaju i nazdravljaju. Slijedio je obred posipanja badnjaka pšenicom praćen riječima: Sve nam išlo, Bog nam do berićeta, u dnu se busilo, u sredini prsilo, a u vrhu klasilo. Svaki klas ko u mene pas.
Obredni tekstovi pri blagoslovu badnjaka lokalno se razlikuju, pa su zabilježene različite varijante poput Da nam rodi u poju šenica i vinova lozica, a u kući nevjesta đetića ili Oj badnjače veseljače, ja tebe pšenicom i crvenim vinom, a ti mene gojem, mirom i svakim dobrom, čime se zazivala plodnost usjeva, ali i rodnost kuće. Zatim bi svi zajedno u molitvi rozarije molili za sve duše mrtvih i zdravlje živih. Na kraju bi domaćinu dali palu, ožeg i skandalet sa žarom i tamjanom kojim bi on načinio križ iznad badnjaka i govorio riječi blagoslova. Nagnuo bi se iznad pale te desnom rukom u tri maha tjerao dim tamjana prema sebi, a potom bi predao mlađim ukućanima te bi svi zajedno krenuli kaditi ostatak kuće i okućnice.
U hrvatskoj narodnoj tradiciji običaji i obredi vezani uz drvo badnjak u autentičnom obliku prakticirali su se do pojave peći ili špahera na drva zbog čega je između ostalih promjena društvenog i gospodarskog života i ceremonija cjelokupnog običaja postupno reducirana. Taj proces bilježi se i u Konavlima mada Konavljani kao veliki štovatelji vlastite tradicije i danas u većini kuća bar na simboličnoj razini ili u skraćenoj varijanti provode običaj, čuvajući vlastito nasljeđe i kulturnu baštinu.
Fotografije badnjaka preueze su s Facebook-stranica Zavazda Konavle, što dokazuje očuvanje tradicije.