Konavoska arhontija

Konavoska arhontija
Kapetanić, Niko. 2020. Konavoska buna 1799. – 1800. ili Nećete pro Zvekovice. DPDS. Dubrovnik.

Raspad sustava limesa koji je u 6. stoljeću postavio istočni rimski car Justinijan omogućio je prodor Avara i Slavena na područje carstva, odnosno preko Dunava. Manjak vjerodostojnih pisanih izvora iz 7. stoljeća onemogućuje razlikovanje podskupina Slavena i Avara. Očito je jedino iz bizantskih izvora da su Slaveni bili podložni Avarima. Raspad Avarskog kaganata početkom 9. stoljeća u ratovima s Karlom Velikim omogućit će sve konkretnije spominjanje neke slavenske skupine. U to vrijeme počinju se stvarati takozvane sklavinije, odnosno upravne jedinice Slavena na čelu s knezom ili prema bizantskim izvorima arhontom. Možda baš zbog toga što povijesni izvori prvi put spominju neki narod u 9. stoljeću dolazi do raznih teorija o genezi Hrvata i ostalih susjednih naroda.

U jednom od najvažnijih djela za ranosrednjovjekovnu povijest hrvatskih zemalja De administrando imperii Konstantina Porfirogeneta izričito se spominje i narod Konavljana. U poglavlju 34. svoje knjige Porfirogenet opisuje zemlju Travunjana i Konavljana, ali ih predstavlja kao jednu cjelinu pod vrhovništvom travunjskog arhonta/kneza. Ovo je prvi spomen Konavljana u nekom literarnom djelu, ali se već u 9. stoljeću u bizantskim izvorima spominje arhontija Konavle.

Konstantin Porfirogenet rodio se u carskoj palači 905. godine, a od tuda i njegov nadimak Porfirogenet, odnosno rođen u purpuru. Bizantskim Carstvom vladao je od 946. godine do svoje smrti 956. godine. Usprkos nekim uspješnim vojnim pohodima, do danas je ostao zapamćen zbog svog djela koje je namijenio svome sinu kako bi se nakon preuzimanja prijestolja lakše snašao. Knjiga predstavlja narode kojima je Bizant okružen, one nad kojima vlada, one s kojima je u miru i one s kojima je u ratu. Premda su činjenice nekada podvrgnute mitovima, uglavnom stvorenima u Bizantu, knjiga ipak donosi značajan prikaz političkih odnosa sredinom 10. stoljeća.

Tomislavova Hrvatska

Sklavinije kojima se Porfirogenet posebno bavi su Hrvatska, Srbija, Paganija, Zahumlje, Travunja i Konavle, te Duklja. Za razliku od Hrvatske i Srbije za koje Porfirogenet donosi etnogenezu i kratki političko vojni pregled, o ostalim sklavinijama piše prilično šturo. Opisuje tko njima vlada i na kojem se području rasprostiru, a ponekad ubaci neku zanimljivost kao što je spomen da Konavlje na slavenskom jeziku znači teretna kola jer je zemlja Konavala ravna pa stanovništvo sve poslove obavlja kolima. Ipak, ono što je zanimljivo da sve sklavinije osim Hrvatske i Duklje u vrijeme Porfirogeneta nominalno priznaju vlast srpskog kneza, pa ih zato on sve povezuje sa Srbima. Ipak, Dukljane koji su već tada sličniji Srbima od ostalih Slavena jasno razlučuje jer su oni pod vlašću Bizanta. Stoga ne treba doslovno shvatiti Konstantinovu tvrdnju da Konavljani i Travunjani potječu od nekrštenih Srba.

Uz opis vlasti Konstantin donosi i teritorijalni raspon sklavinija. Tako se Travunja i Konavle nalaze između Kotora i Dubrovnika. Doduše, utvrde koje se navode pobliže opisuju ovaj teritorij, tako je vlast kneza Travunje i Konavala bila na istoku sve do Risnja, a u unutrašnjosti do Vrma i Trebinja.

Za razliku od Porfirogeneta ostali povijesni dokumenti donose nam nešto življu priču o srednjovjekovnim Konavlima. Naime, sklavinije ili arhontije, kako ih nazivaju bizantski izvori, formiraju se u 8. i početkom 9. stoljeća. U njima glavnu vlast imaju arhonti, odnosno knezovi. Za razliku od bizantskih teritorijalnih jedinica, tema u kojima se vlast dijeli na vojnu i administrativnu, čini se da su arhonti u sklavinijama držali svu vlast u svojim rukama. Zbog blizine dalmatinskih gradova kojima vladaju bizantski carevi, i arhonti se rado stavljaju pod carsku zaštitu. Ipak, to ne predstavlja nepromjenjive odnose pa tijekom 9. stoljeća neki arhonti uspijevaju dobiti potpunu nezavisnost, među njima i konavoski arhont. Ipak, jačanje Bizanta u 10. stoljeću većina arhontija ponovno priznaje bizantsko vrhovništvo. 

Konstantin Porfirogenet
Preuzeto: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=32883

Kada se pokuša odijeliti Travunja i Konavle, najčešće se pretpostavlja da su Konavlima pripadali obalni prostori, a Travunji zaleđe. Zbog titulara konavoskog kneza Devesija iz 12. stoljeća doznajemo da je pod njegovom vlašću bila i Žrnovnica, odnosno današnja Župa dubrovačka. Niko Kapetanić uz to pretpostavlja da je vlast konavoskog kneza priznavala i Dračevica, odnosno prostor između današnjih Konavala i Risnja. To objašnjava važnim putem koji prolazi prema zaleđu iz Dračevice preko Konavala i činjenicom da se nakon dubrovačke kupnje Konavala dio Konavoskih planina dodjeljuje Dračevici. Prema Travunji se granica mijenjala najvjerojatnije kakav je tada bio odnos snaga tih dviju kneževina.

U 11. stoljeću Konavle će zajedno s Travunjom i Zahumljem potpasti pod vlast dukljanskih vladara, a sredinom 12. stoljeća ponovno su u sastavu Bizanta. Raspadom bizantske vlasti krajem istog stoljeća Konavle će priznati vrhovnu vlast srpskih kraljeva. Konavoska arhontija tijekom 13. stoljeća oslabit će jer joj Dubrovčani otimaju Žrnovnicu, a knez Črnomir traži od Dubrovčana da ne otimaju njegove ljude od Cavtata do Molunta. U 14. stoljeću ponovno oživljava ideja slobodne kneževine Konavle pa konavoski knez Poznan Purčić, koji se u početku često sukobio s Dubrovčanima, 1327. godine podiže bunu protiv srpske vlasti. Usprkos pomoći bosanskog bana, Poznan je poražen i zatočen zajedno sa ženom i djecom. Nekoliko kratkih perioda potpune političke autonomija Konavljani će doživjeti u idućim stoljećima u bunama protiv dubrovačke vlasti, odražavajući tako sjećanje na nezavisnu arhontiju 9. stoljeća, ali o tome nekom drugom zgodom.