Danas je petak, i to prvi u marču. Taj dan, vjerovali ili ne, konavoski je dan za sijanje na otvorenome. Izgubio se razlog zbog kojeg je petak bio sjetveni dan, ali su ostali spomeni, kazivanja koja još iznuđuju nevjericu. Dakle, prvi petak u marču dan je kad bi se trebalo posijati u rasadnike sve što će se presađivati ili pak od tamo skupsti. Rasadnici koji su se u Konavlima njegovali bili su daleko od pojma rasadnika kojeg danas poznajemo. Staklo i najlon su vrtne novosti koje poznajemo iz druge polovice 20. stoljeća.
Za rasadnik je važno da je zemlja rodna, rahla, gotovo šumska. Stvori se ona takva kompostiranjem lišća, u valicama koje čini kameniti teren, ispod humaka, u zavjetrinama lovorika i gomila kamenja, gdje god vjetar i kiša nanose materijal. Važno je samo da je rasadnik u ovo doba godine u zavjetrini, a okrenut jugu i suncu što više. Teren s minimalnim uvjetima za sijanje čovjek bi malko prilagodio sebi, prihranio, oslobodio kamenčića ili po naški, smeko sovrnju i pripremio za najfinije i najosjetljivije biljčice. Njima je trebala zavjetrina i dobra zaštita od studeni, leda i mraza kojega još zna biti u ožujku. Konavljani pamte i snijega i leda sve do u sredinu travnja.
U 20. stoljeću, prije staklenika i plastenika, od studeni se rasad štitilo najčešće strukama koje se više nisu nosile. Svaku večer preko rasada se na male obrubne brstine, koje su služile da se biljke ne polegnu pod teretom zaštite, polagalo vunenu struku ili kakvo drugo staro vuneno tkanje da se sačuvaju od leda biljke. Struke su u Konavlima napuštene krajem 19. stoljeća, dokad su bile glavni muški rekvizit. Taj grubi vuneni predmet nosio se kao šal oko ramena preko danas nam poznate levantinske muške nošnje.
U tom predmetu, kao i u bječvama i opancima, ostao je predlevantinski sloj muške nošnje, onaj dinarski koji se nije znao prilagoditi kao ženska nošnja novome vremenu. Tako je početkom 20. stoljeća u odijelu muškaraca struka potpuno izgubljena s jedinom funkcijom zastiranja rasadnika. Brzina kojom su struke morale propadati namakane vodom i zemljom dovela je do toga da ih danas gotovo nitko u Konavlima više nema.
Struke su u vrtovima zamijenili stari stakleni prozori, a pozicije za rasadnike su se specijalno betonirale sa šalovanim utorima u koje su se razmještala stakla. Još kasnije su počeli nicati najlonski plastenici i staklenici, a sijanje petkom postalo je smiješno vjerovanje.
Vlaho Miljanović, 1903. godine
Rasadnici koji se navodnjavaju nekad su ovisili o blizini vode, kiši ili na koncu, suzama. U Gornjoj bandi, gdje je izvor na svakom koraku, rasadnici bi se smjestili uz živu vodu. Moja mati bi zaitila lopatom vode u botunu i prosipala po posijanome ko da kiša pada. Nije joj trebala brusača, kaže nostalgično kazivačica iz Drvenika, a iz Vitaljine se nosila kap vode iz gustjerne za po rasadu, ako nije bilo dosta rose ili kiše. Nažalost, tako je bilo u cijeloj Donjoj bandi Konavala koja oskudijeva živom vodom.
Tamo su se rasadnici razvili proizvodnjom viškova za tržnice i trgovine, a prema pričama starih sijalo se posvuda gdje bi se našlo vlažna i zrela komposta, u zavjetrini, a kad su počele pomadore, kukumari i paprike nalazile su se i na funjestrama, u starim sudima, škrabicama, u čemu god se moglo.
U veljači se sadila krtola, nastavljalo se u marču, a što je ostalo u zemlji od jeseni samo se okopavalo. Ožujak je pak najavljivao sve veće poslove na zemlji. Dan je već duži, sunca je više, a time i topline.
Prvi petak u marču je i početak sijanja na otvorenome. I u Vitaljini i u Gornjoj bandi doznali smo da se na taj dan sijalo petrusim, selen, (ali nikako jedno kraj drugoga), bosiok i salatu čivoru. Salata čivora bila je otporna vrsta na zimu koja bi preživjela mrazove, a u Vitaljini je pamte i kao samoniklu koja bi zaposjela vrte. Tako bi cijelo selo dolazilo brat na istu ledinu čivoru kad bi je bilo. I taj, i drugi i treći petak u marču bi se sijalo u rasadnik kupusa i druge zeleni, a kasnije pomadora, kukumara i paprika. Posljednji petak marča u Gornjoj bandi se sadila loćika, nježna ljetna salata.
I u Čilipima smo zabilježili trag sjećanja na sijanja petkom, premda uz tumačenje da se preko sedmice održavaju veliki radovi, a nedjeljom ne, pa su subota i nedjelja dobre za prigledavati i zalijevati rasadnik. Briga oko tek posijanog ionako se nije smatrala rabotom, a nije se ni prepuštala djeci. Tako bi oko sijanja zelenog i ljetnog povrća bile okupirane starije osobe, one koje možda i nisu više išle u baštine teško raditi. Moja mati više nije teško radila, nije išla u poje u sijeno, nije gonila na pašu, ali iz zemlje ne bi nikad izlazila, ako ništa smeći sovrnju ako nemaš ništa drugo, kupi šušanj za pod živor, a kuđeja je vazda čekala, pa kad bi šela vazda je prela. U nje je vazda bilo salate, bosioka, seleni i petrusina, a vazda bi pazila kad se sije da sije petkom. To je bio nje poso.
Zašto je petak dan za sijanje ne znamo. Dodatno zbunjuje stara uzrečica da je Petak loš početak, da se petkom ne započinju poslovi, niti ikakve ženske ručne radnje, da se ne pere odjeću i da se petkom ne ženi. S druge pak strane, petkom su se sklapali poslovi i vjerovalo se da sijanje petkom donosi najbolji urod. A ta vjerovanja su zabilježena i na drugim područjima, i za sijanje, a ponegdje i za prikupljanje bilja za koje se vjerovalo da prikupljeno petkom donosi najviše blagodati ljudima.
Kalendari koje su tradicionalni ljudi nosili u sebi odmjeravajući se mjesecom i suncem i protokom svetačkih dana i mjeseci u godini bili su jednostavni orijentir i računica dospijevanja na rod i na red. Prihvaćanje i jednostavnost suživota sa zadatim značilo je održanje, pa se mirne duše pjevalo i bez brige igralo kad se nije radilo.
Tako sijanje petkom, ako i nije vjerovanje u nama nepoznatu nadnaravnu silu, tadašnji je placebo, kojim se zagarantira još jedan godišnji ciklus, a onima koji su napredniji, kako kaže jedan naš kazivač, pa ne vjeruju u ludosti, svakako je polazna točka lako pamtljiva u kalendaru konavoske proljetne sjetve.