Prijelaz iz pokladnog u korizmeni period u narodnoj tradiciji obilježen je početkom posta i nemrsa kao najvidljivijeg izraza čišćenja i skromnosti čija je kulminacija u dane Svetog trodnevlja. Iako je strogi post i nemrs od crkve propisan za Pepelnicu i Veliki petak u tradicijskim zajednicama kao izraz pučke pobožnosti primjenjivao se u strožoj mjeri, pa tako i na našem području.
U Konavlima je post bio manje izražen od nemrsa te je podrazumijevao jesti jedanput na dan do sitosti nemrsna jela i bio je grijeh prejedati se. Kao značajni posni dani ističu se utorak, srijeda ili subota, koji su se u broju i odabiru dana razlikovali od sela do sela, pa i od pojedinca do pojedinca. Ipak, najvažniji posni i nemrsni dani su bili korizmeni petci kada su svi Konavljani obavezno apstinirali od uobičajenih jela i količine istih.
U starijoj tradiciji nemrs se prakticirao tijekom cijele korizme što je značilo četrdeset pokorničkih dana nakon čega bi ljudi s velikim veseljem dočekali uskrsnu gozbu: Tek u subotu kad bi zvonila Glorija obaveza za nemrs i post je prestajala. I moglo se jestit i kuhalo se posebno za taj objed na Veliku subotu. Kuhalo se domaće, bolji komad pršuta ili nešto što je bilo bolje, to bi se kuhalo i jelo. Korizmeni nemrs uključivao je suzdržavanje od hrane životinjskog podrijetla, u prvom redu mesa. Osim vjerskih razloga tome je pridonosila i činjenica da mesa nije bilo u izobilju kakvog poznajemo danas. Koliko je bilo važno ne jesti meso potvrđuje i običaj čišćenja posuđa na Čistu srijedu kao stvarni i simbolički čin pripreme za korizmu kako bi se uklonili svi tragovi mesne hrane: Ajte moje Konavoke u lisiji otkuvajte i operite i kačule i kačuliće i teće i tećice i pjate i svo suđe pa da se ne mrsimo do Uskrsa, a srijedom i petkom postimo. Također, nakon poklada se običavalo usoljeno meso pohraniti za konzumaciju nakon korizme: Do Bijele subote nije se meso jelo, ni petkom ni svetkom uopće. Onda bi ti bili kosovići, bili bi ti golubovi, jarebice, prepelice i to bi ti lijepo čistili i to bi se na rogači objesilo na ognjište, to bi se lijepo posolilo, to bi se sušilo i spremalo kad pasa korizma. S vremenom su se nemrsni dani reducirali te prakticirali zajedno s posnim danima, od kojih se petak opet ističe kao najvažniji dan, a ta praksa u Konavlima se zadržala do danas.
Na korizmene petke u većini domaćinstava se pripremao i jeo sušeni bakalar koji je čak u starija vremena bio dostupniji i jeftiniji nego danas: Ja se dobro sjećam moga pokojnoga ćaće da su znali donijeti balicu bakalara na poklade i za cijelu korizmu više petkom bi se jeo bakalar i onda na Veliki petak pogotovo. Žene bi ga dan ranije namakale u vodi, čistile i na kraju pripremale s krtolom i začinile maslinovim uljem. No,unatoč dostupnosti bakalara,uvijek je bilo siromašnijih od drugih koji si nisu mogli priuštiti: Za večeru bakalar ko je imo, ko nije bilo bi ti krtole. Osim toga, za Veliki petak je karakteristično da se nije smjelojestiništa začinjeno ostom, što je u skladu sa smjernošću Velikog tjedna.
U Konavlima se tijekom korizme često jela i druga riba, a najviše skurini, sitna sušena riba koja se smatrala pravom delicijom, a bila je i skupa za razliku od bakalara. Prodavali su je skadarski trgovci po selima, a žene su sa sudima izlazile iz kuća po ribu koju su rado spravljale. Nadalje, brojne uzrečice nam svjedoče o glavnim namirnicama koje su se koristile tijekom korizme, pa se tako za kupus raštan s krtolom, koji je bio jedan od češćih korizmenih jela, kaže: Baba korizma kupus đedu pogrizla, pa se jopet povratila, kočanice pomlatila. Kazivači pamte i juhe od krtole ili juhe od leće i juhe od bobice koje su se spravljale s maslinovim uljem, par pica česna i krtolom izrezanom na kockice. Brojna sočiva od grahorica i žitarica te druga jela na žlicu bila su svakodnevica korizmene trpeze. Uz nemrsne obroke obavezno su se pekle i tradicionalne posne slastice prikle, napravljene od čistog brašna i vode s kapi rakije i domaćim kvasom, priganim na masti ili na maslinovom ulju.
I dok su se redom svi Konavljani, unatoč teškim svakodnevnim radovima u baštini koje pramajeće donosi, pridržavali korizmenog posta i nemrsa te se uopće suzdržavali od pogleda na meso u košicu pod kupjertom, dobre kapljice se ipak nisu odricali: Vino se smjelo pit i rakija vazda, oni ko je volio pit taj je pio, koji nije volio pit taj je manje pio.
Iako je korizma puno više od posta i nemrsa, ono ipak na stvarnoj i simboličkoj razini zajednice kao i na osobnoj razini pojedinca odražava najdublje izraze pučke pobožnosti kao dijela priprave za novi život, koji se uskrsnućem postiže.