Svijet koji je izronio iz klaonice Prvog svjetskog rata bio je pun nadanja u bolji život. Liga naroda trebala je osigurati da se rat takvih razmjera više nikada ne ponovi, međunarodna trgovina bila je na nikad do tada viđenoj razini, a napredak znanosti i porast životnog standarda u većini zemalja svijeta pružao je nadu da će civilizacija postići blagostanje.
Ipak, za nešto više od jednog desetljeća ove nade će se rasplinuti, a 1939. godine počet će još brutalniji i krvoločniji rat od onog iz kojeg je svijet tek nedavno izišao. Jedan od glavnih razloga nestanka optimizma u tridesetim godinama 20. stoljeća bila je ekonomska kriza, koja će u većini zemalja potrajati do kraja Drugog svjetskog rata.
Tijekom Prvog svjetskog rata SAD dale su oko 7 milijardi dolara kredita zemljama Antante, a kreditiranje se nastavilo i nakon rata te je zemljama saveznicama, među kojima je bila i Jugoslavija (Kraljevina SHS), do 1920. godine odobren kredit od 3,3 milijarde dolara. Drugim riječima, gotovo cjelokupna svjetska ekonomija tijekom dvadesetih godina ovisila je o SAD-u. Istovremeno u samom SAD-u životni standard raste, ali uglavnom samo prividno. Naime, niske kamatne stope poticale su stanovništvo na ulaganje, zbog čega je tek manji dio stanovništva štedio novac. Time se prikazivalo da je potrebno više proizvoda, negoli bi to bio slučaj da su građani dio novca stavljali na štednju.
Veća potražnja zahtijevala je i veću proizvodnju, što je dovelo do rasta industrije. Nevjerojatno brzi rast industrije stvorio je rast dionica na burzi. Sve ovo dalo je poticaj ulagačima da sve više ulažu u proizvodnju. Tako se proizvodio višak. Također, SAD je uveo velike carine na uvoz, čime je blokirao strane proizvode, a svoje je proizvode izvozio na strana tržišta. To će se pokazati problematičnim kada europske države više ne budu mogle kupovati američke proizvode.
U kapitalističkoj ekonomiji ponuda i potražnja diktiraju cijenu. Tako je početna velika potražnja stvorila polagani rast cijena, a inflacijom su cijene samo više rasle. Ipak, začarani krug koji je stvoren ulaganjem u industrijsku proizvodnju i tiskanjem novca mogao se prekinuti samo recesijom. Recesija ili ekonomska depresija normalna je pojava u gospodarstvu i gotovo je neizbježna. Recesija dovodi do pada cijena, nezaposlenosti i preslagivanja ekonomije.
Pojednostavljeno, jedna tvrtka proizvela je previše stolova koji su prethodno precijenjeni, samim time, više nitko ne želi kupiti stol za tu cijenu, i višak ostaje u skladištu. Nakon toga cijena stolova počinje padati, tvrtka otpušta višak radnika i prodaje pogone koji joj nisu potrebni. Otpušteni se moraju zaposliti u nekom drugom sektoru, a tvrtka smanjuje proizvodnju i tako se gospodarstvo polako oporavlja. Bez državnog uplitanja za vrijeme recesije stvara se teško razdoblje za nezaposlene, ali se iz tog razdoblja brže izlazi. Velika kriza 1920. godine u SAD-u završila je za 18 mjeseci prema nekim ekonomistima upravo zato što nije bilo državnog uplitanja.
Krah burze u New Yorku koji je počeo 4. rujna 1929. godine, a svoj vrhunac dosegnuo 29. listopada (Crni četvrtak) i 3. studenoga (Crni utorak), u početku nije predstavljao problem stanovništvu niže platežne moći. Ipak, prestanak ulaganja i pad vrijednosti dionica rezultirali su bankrotom mnogih industrija, a samim time i porastom nezaposlenosti te padom cijena. Kako bi spriječila recesiju i deflaciju, država je dodatno smanjila kamate, što je 1932. godine dovelo do toga da su zbog povlačenja ušteđevina banke ostale bez novca i nisu mogle vratiti građanima novac (banke su obvezne imati novčanu rezervu u 10 % vrijednosti ulaganja). Sve to pokrenulo je opću paniku u kojoj je sve više građana povlačilo svoj novac iz banki. Početne državne mjere bile su uspostavljanje minimalnih plaća i minimalnih cijena, što je rezultiralo još većom nezaposlenošću. Uz to, manjak kapitala SAD je nastojao nadoknaditi povlačenjem kredita iz Europe, što je rezultiralo ekonomskom krizom u Europi gdje se događala slična situacija kao i u SAD-u.
Postupni izlazak iz krize počinje 1933. godine New Dealom, kada su pokrenuti javni radovi, čime je smanjena nezaposlenost. Ipak, SAD će stvarno iz krize izaći tek početkom Drugog svjetskog rata kada će se ponovno povećati potražnja za industrijskim proizvodima. Europske države na razne načine će se nastojati nositi s krizom, neke će socijalnim mjerama nastojati smanjiti nezaposlenost, druge će završiti u diktaturama, a dio će prihvatiti oboje. Dugoročno će na ekonomiju najviše utjecati ukidanje djelomičnog zlatnog standarda kojim je država jamčila da novčanice vrijede toliko u zlatu.
Kao i druge države Europe, Kraljevina Jugoslavija ušla je u krizu tek u tridesetim godinama 20. stoljeća kada se povlače američki krediti. To je rezultiralo propadanjem velikog broja banaka i štedionica, a samim time i znatnog dijela gospodarstva. U slučaju Konavala, stanovništvo je najviše osjetilo pad vrijednosti prehrambenih proizvoda koje više nisu mogli plasirati na tržište. Zajmovi koje su ranije na sebe preuzeli konavoski seljaci nisu mogli otplaćivati, što je dovelo do novih zaduživanja i gladi. Iz ove krize znatan broj Konavljana neće izaći sve do početka Drugog svjetskog rata kada je mobilizirana konavoska madež slala novce i tako svojom krvlju plaćala dugove.