Prirodne katastrofe obično ne dolaze same. Tako je bilo i nakon Velike trešnje koja je 6. travnja 1667. godine razorila Dubrovnik, ali i veći dio Dubrovačke Republike. Prema svjedocima događaja, u potresu i požaru koji je nakon njega uslijedio poginulo je preko 2 000 stanovnika samo u Gradu, dok su neki drugi smatrali da u Republici nije ostalo ni 10 % stanovništva. Sam potres dogodio se u prilično nezgodno vrijeme za Dubrovačku Republiku. Naime, Kandijski rat između Mletaka i Osmanlija bio je u punom jeku i u samome zaleđu Republike. Još od početka toga rata, 1645. godine preko teritorija Dubrovačke Republike haračile su hajdučke čete. Mnoga sela u Konavlima, Župi i Primorju bila su temeljito opljačkana više puta.
Zemlja se nastavila potresati još 8 dana, a požar se širio Gradom 20 dana. Ono što je slijedilo nakon katastrofe može se opisati samo najnižim ljudskim strastima i potpunim nedostatkom empatije. Naime, prema svjedocima, još dok je požar buktao na sve strane, a stanovnici bili zarobljeni pod ruševinama, počela je opća pljačka Grada i okolice. U metežu koji je nastao svatko je otimao što je stigao. Pučani, seljaci, Vlasi, Turci, Crnogorci, ali i sami dubrovački vlastelini iz ruševina su izvlačili bogatstva koja su navodno došla sve do Sarajeva.
Opstanak Dubrovačke Republike visio je o koncu. Svi napori dubrovačkih poklisara u Carigradu, Stjepana Gradića u Rimu i Napulju, kao i Marojice Caboge u samome Gradu jedva su uspjeli osigurati da Republika ne propadne. Ipak, dubrovačka vlast tada je sezala jedva izvan zidina Grada, a okolicom su nesmetano prolazili hajduci, pljačkaši i ostali zločinci. Dubrovčani nisu imali dovoljno sredstava, ljudi, niti oružja za obranu od kriminalaca. Uz to treba pridodati strah od pobune kmetova, što se očitava u nedovoljnim isporukama streljiva i baruta u pogranična sela koja se zbog toga nisu mogla braniti.
Konavle su do potresa već znatno osiromašene i demografski propale u odnosu na 16. stoljeće, što je posljedica kužnih bolesti, gladi i hajdučije za vrijeme Kandijskog rata. Posebno su patila sela uz samu granicu od raznih zlića, kako ih nazivaju dubrovački izvori. Ipak, nakon potresa, uslijedio je organizirani zločin pljačke, ubojstava i paleži. Jedan od glavnih kriminalaca bio je Grujica Vuković, Vlah iz Zubaca koji se povezao sa zlićima iz Herceg Novog. Pod izlikom da osvećuje Novljane još je u lipnju 1667. godine pokrenuo organiziranu pljačku po Konavlima.
Veliki problem obrane Konavala od pljačke predstavljala je demografska razlika u odnosu na okolna područja iz kojih su dolazili pljačkaši. Uz nedovoljno naoružanje i nedostatak dubrovačkih vojnika koji su trebali čuvati granice, Konavljanima je problem predstavljao i otežani prelazak granice jer su time često na sebe navlačili bijes tamošnjih vlasti.
Grujica Vuković 1667. godine postao je trn u oku dubrovačke vlastele i Konavljana. U pismima bosanskom beglerbegu Dubrovčani se žale da je Grujica zaslužio umrijeti već 1 000 puta. Ipak, pravi Grujičin bijes Konavljani će osjetiti iduće godine, nakon što su u veljači ubijeni Novljani koji su zapucali na Konavljane na Konavoskim stijenama. Grujica tada postaje osvetnik Novljana, što mu u njihovim očima daje legitimitet za zločine u Konavlima, a dio zlića iz Herceg Novog mu se i priključuje.
Čini se da je Grujica bio neprijatelj hajduka jer će ga na kraju upravo oni ubiti. Ipak, prije toga Grujica je poveo više pohoda na Konavle, Župu i Primorje. Prema sačuvanim izvorima, Grujica Vuković je sa svojom družinom na području Republike ubio 24, a oteo i možda kasnije ubio 22 ljudi, pokrali su 16 000 grla stoke, od čega najviše u Konavlima. Iz sačuvanih pisama svi ostali kriminalci u Konavlima tih su godina ubili 17 ljudi i oteli 30 000 grla stoke. Uz krađu i ubijanje Grujičine su čete razarale čitava sela, kao na primjer Dubu.
Konavljani su se više puta žalili Republici jer im nije poslala dovoljno naoružanja i streljiva, pa se nisu mogli braniti. Neki su postali toliko očajni da su prijetili odlaskom u hajduke ako im se ne pošalje dovoljno streljiva. U dva navrata Konavljani su organizirali napad na Kruševice gdje se trebao nalaziti Grujica Vuković. Iako su mu oteli dio stoke, njega nisu uhvatili. Kada su hajduci Božo Lučić, Tomo Nović i Luka Ivan Vujović dostavili glavu Grujice Vukovića dubrovačkoj vladi 2. travnja 1669. godine, Konavljani su odahnuli jer je njihov najveći zlostavljač bio mrtav. Ipak, pljačke i otmice će se u ciklusima nastaviti sve do prestanka ratova Mlečana i Osmanlija 1718. godine.