Ivan Fiorović – pustolov i misionar

Ivan Fiorović

Konavle su nakon Napoleonskih ratova bile opustošene, opljačkane i spaljene. Naročito su stradala pogranična sela Gornje bande i Brda u crnogorsko-ruskom napadu 1806. godine. Premda Konavle nakon rata ulaze u sastav Habsburške Monarhije, de facto se nisu oslobodile dubrovačke vlasti. Naime, još uvijek dubrovačka vlastela gospodari nad konavoskim kmetovima i traži brojna davanja. Glad se pojavila nekoliko puta u prvoj polovici 19. stoljeća, ali narod preživljava i to.

U takvim okolnostima 30. prosinca 1819. godine, u Vodovađi je rođen Ivan (Ivo) Fiorović, a roditelji su mu bili Luko (Vuko) i Pave. Fiorovići su bili podijeljeni na dva ogranka, a Ivanov je ogranak pripadao imućnijim kućama u selu. Ipak, u obitelji s mnogo djece svi su trebali raditi, a Ivan je već kao sedmogodišnji dječak poslan u vlastelinsku kuću u Gradu da bude sluga. Kao marljivo i snalažljivo dijete ubrzo je od vlastelina naučio čitati i pisati, što nije bilo uobičajeno za Konavljane toga vremena. Naime, još nisu osnovane pučke škole pa se samo manji dio Konavljana obrazovao.

Katastarski prikaz

Nakon odrađene službe u Dubrovniku Ivan odlazi na brod koji plovi po lukama Mediterana. Došavši u Aleksandriju, uspio je upasti u službu francuskog konzula, gdje se brzo prometnuo u glavnog slugu. Ipak, zbog zavisti drugih sluga nepravedno je optužen pred konzulom, nakon što je otpušten iz službe. Ponovno postaje pomorac i plovi po svim centrima Mediterana, a na turskom parobrodu plovi na relaciji Carigrad – Aleksandrija. Okušao se i kao trgovac pa u Carigradu otvara trgovinu živežnih namirnica i pića, ali su ga opljačkali zbog čega je morao preseliti na Maltu gdje također otvara trgovinu. Poduzetni Ivan ubrzo je stekao dovoljno novca za otvaranje hotela u Carigradu koji je radio neko vrijeme. Ipak, često se vraćao u Konavle. Prema pričama, navodno se bavio ličenjem sukna u Vodovađi.

Mladi Ivan nije se mogao dugo zadržati na istome mjestu pa ponovno plovi po Mediteranu. Prošao je luke od Gibraltara do Trsta, posjetio je Rim, ali 1850. godine blizu Carigrada doživljava brodolom. U uvjerenju da je čudotvorno preživio brodolom, Ivan u potpunosti okreće svoj život. Kada je došao u Vodovađu počeo je više čitati, moliti i odlaziti u crkvu sv. Vida. Čini se da je baš brodolom bio odlučujuća prekretnica Ivanova života zbog koje se odlučio postati svećenik. Nema puno saznanja kako je došao u Avignon, ali 1852. godine ondje se pridružio obnovljenoj Družbi Isusovoj.

Bejrut, 19. stoljeće

Isusovci ili Družba Isusova crkveni je red osnovan 1540. godine. Kroz idućih 200 godina bili su glavni zagovornici Katoličke obnove, najbrojniji misionari i najbrojniji redovnički red zapadnog svijeta. To će sve prestati 1773. godine kada ih je papa Klement XIV. ukinuo bulom Dominus ac Redemptor. Mnogi tadašnji Isusovci, uključujući i Ruđera Boškovića, morali su prijeći u drugi red, postati dijacezanski svećenici ili laici. Ipak, 1814. godine red je ponovno obnovljen, ali proći će više od pola stoljeća da dosegne nekadašnje razmjere.

Ivan je pristupio Isusovcima vjerojatno zbog naglašenog misionarskog djelovanja i sve veće popularnosti toga reda polovicom 19. stoljeća. Novicijat je prošao u Avignonu u Francuskoj te je, budući da je poznavao arapski jezik, poslan u Libanon 1858. godine jer je red ondje imao misiju. Iduće dvije godine studirao je teologiju u Ghaziru te je 1860. godine zaređen za svećenika.

Sveučilište sv. Josipa

Radikalni islamisti Druzi, a za njima i osmanske postrojbe, napravili su pokolj i progon libanonskih kršćana 1860. godine pa zbog toga Isusovci otvaraju izbjeglički centar i sirotište kojima je trebao upravljati o. Fiorović. Tamošnji kršćani uglavnom su pripadali grkokatolicima Maronitima, ali po riječima o. Fiorovića, lokalnog svećenstva bilo je malo i nisu bili revni, a laici često nisu poznavali osnovne vjerske istine. Kako bi širio Božju riječ o. Fiorović propovijedao je po trgovima i ulicama, pozivajući na molitvu. Kako bi lakše djelovao i pomagao vjernicima, odlučio je osnovati Marijinu kongregaciju 1863. godine. Pozivao je na molitvu radnike, trgovce i mornare te je nakon dvije godine djelovanja na okupljanja dolazilo preko 1 000 ljudi. Tada je kongregacija 15. srpnja 1865. godine i kanonski utemeljena kao Kongregacija Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti.

Rad kongregacije sastojao se, osim od učenja kršćanske vjere, u karitativnom radu, duhovnim vježbama, ali i druženju vjernika. Koliko su predavanja o. Fiorovića bila popularna svjedoči i to da su na njih dolazili vjernici drugih religija. Na svome vrhuncu kongregacija je imala 2 000 članova, a za vrijeme života o. Fiorovića u nju se učlanilo preko 14 000 ljudi. Za rad kongregacije prikupljao je sredstva u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, ali i u drugim zemljama. Karitativna odlika kongregacije najviše se pokazala za vrijeme kolere u Bejrutu od 1865. do 1875. godine. O. Fiorović nije samo brinuo o dušama bolesnika, nego ih je liječio i savjetovao kako izbjeći zarazu te je čak izdao kratku brošuru o koleri.

Knjiga Sveopća Crkva

Na znanstvenom polju, o. Fiorović potaknuo je osnivanje isusovačkog kolegija i Sveučilišta sv. Josipa u Bejrutu koje djeluje i danas. Također, zajedno s Girgisom Sufairom objavio je 1880. godine knjigu na arapskom jeziku pod naslovom Sveopća Crkva. Ipak, najviše se posvetio karitativnom i propovjedničkom radu u kojem je ostao neumoran sve dok se 1898. godine nije razbolio. Njegova subraća odvela su ga planinsko mjesto Bikfayu kako bi se oporavio, ali je 4. rujna 1898. godine preminuo. Uspomena na pustolovnog, pobožnog i nesebičnog Konavljanina živa je i danas. U Konavlima je nedavno osnovana karitativna zaklada koja nosi njegovo ime.


Fotografije su preuzete s web stranice Glas Koncila