Bosiok

Osvajanja Aleksandra Velikog donijela su europskom kulturnom krugu mnoštvo novina, a među njima i bosiljak. Do tada ova nepoznata biljčica je na europskom tlu od 4. stoljeća prije Krista razvila brojna vjerovanja i upotrebe. U Grčkoj je nazvana basilicon koja znači kralj, kraljevski

Kako je od bosiljka za očekivati samo divne ljubavne priče i pokoju kraljevsku, ne bismo ni vjerovali koliko je ovaj strani stanovnik donio straha. Naime, u Europi su vjerovali da ako se bosiljak na kamenu smrvi, ispod tog kamena stvorit će se zmije. Upravo se tu potvrdio njegov latinski naziv basil prema zmijskoj kraljevskoj beštiji Bazilisk. Zmaj ili zmija – ne znamo, ali znamo da je Bazilisk kralj svih zmija, veličine vjerojatno nešto poput one dvije Kadma i Harmonije koje se kriju u Konavlima. Koliko je Bazilisk unio straha u Europu, govore brojni mitovi, a posljednji njegov spomen je u Harryu Potteru. Leonardo da Vinci uključio ga je u svoj Bestijarij, opisujući ga krajnje okrutnim koji, kad ne može ubiti životinje svojim pogledom, okreće se biljkama i pogledom ih smanjuje i uništava. Svi ga opisuju kao zelenog zmijskog zmaja žutih očiju.

Osim Baziliska, bosiljak je kriv i za stvaranje škorpiona u lubanjama ili glavama, što nije posve jasno. Nalazimo da udisanje bosiljka stvara škorpione u glavi, a da li je zato povezan s astrološkim znakom škorpiona, ne znamo.

Znamo samo da je kod nas bosiljak simbol nježne i ljubavne biljke, suprotne smilju, pa svemu onom snažnom, odvažnom i hrabrom što utjelovljuje smilje, kontrira ovaj zeleni ljepotan. Tako smilje i bosilje funkcioniraju u privlačećim suprotnostima. Ako bi ih trebali odrediti u slavenskoj mitologiji onda bi smilje pripalo Perunu, a bosilje Velešu.

Bosiljak (Ocilium basilicum L.) aromatična je jednogodišnja biljka iz porodice usnjača (Labiatea). Doduše, u svojoj pradomovini Indiji iz koje potječe uspijeva kao višegodišnja biljka. Naš bosiok nije samonikli, osim u našim arlama u kojima ostane sjemena od prošle godine. U prirodi ga ne nalazimo.

I dok se smilje prži na suncu i vjetru, bosiljak ne voli vjetar i obavezno ga treba zalijevati jer treba puno vode. Traži i puno sunca i vlage te raste grmasto, visine od 20 do 60 cm. Listići se razvijaju na granama koje rastu iz glavne grane, ovalni su i glatkih rubova. Površina im je sjajna, lagano napuhnuta i izrazito intenzivne zelene boje. Cvjeta na 2,5 mm dugoj cvjetnoj dršci u obliku zvona s pet latica. Cvjetovi su bijeli, s dva nejednaka para prašnika i izlaze iz čaški iz koje se kasnije razvijaju milimetarski plodići. Kod nas se bosiok sije u ožujku da bi se presadio u arle u svibnju. Drži se na prozorima, u grastama, a posebno je poželjan u ekopoljoprivredi u nasadima pomadora. 

Njegova su ljekovita svojstva brojna. Sok lišća ublažava simptome prehlade i kašlja, pa se najčešće izmiješa s medom u obliku sirupa. Uzima se protiv zubobolje, boli u ušima i glavobolje, a pomaže i u kombinacijama protiv krvarenja iz nosa. Od njega su oči sjajne. Za sjeme, osim brojnih ljekovitih svojstava, nalazimo i da se žvače kad upekne, odnosno ugrize zmija, vjerojatno se onda one iste Baziliskove moći pretvore u pomoć. Čak i korijen ima svoju zdravstvenu upotrebu.

I pored toliko ljekovitih svojstava, ipak je najčešće korišten kao sastav pesto umaka i skoro da mu je jedino popularizacija talijanske hrane osigurala širenje u današnjem svijetu.

U Indiji on je sveta biljka naziva tulsikoja te uz sva ljekovita svojstva ima i pogrebnu, ritualnu uporabu. Njihov sveti bosiljak tulsi stavlja se uz pokojnika da bi ga štitio na zagrobnom putovanju, a koristi se u raznim vjerskim obredima.

Na prozorima talijanskih gradova grasta s bosiokom bila bi znak ljubavniku, pa ga i zovu baccia nicola. U Konavlima ga se stavljalo u njedra da mirišu ili kad bi se neđejom išlo na misu, stavila bi se kita bosioka u kite na košulji. Svaka ga je cura nosila i svaka ga je kuća imala na funjestri i na ulazu. Bio je to uskolisni, sitni bosiok koji je puno više miriso nego ovaj danas.

Danas njime tjeramo komarce kiteći zaglavlja kreveta, stavljajući ga iza uha i mašući grančicama, čime ujedno i širimo miris konavoskih večeri na taracama.