Kratki vremeplov sela Pločice

Selo Pločice smješteno je u jugoistočnom dijelu Konavala, u prirodnoj uvali između brda Bukovište i Čista gora, na putu za Vitaljinu i Molunat. Nema prirodnih izvora vode, a obradivo zemljište nalazi se podno sela, na padinama brda i u Račevu polju. Prema dosadašnjim saznanjima, svoje prve tragove naseljavanja Pločice vuku još od prapovijesnog razdoblja, točnije brončanog i željeznog doba. To možemo potvrditi skupinom gomila koje se nalaze u neposrednoj blizini sela. U literaturi se navodi da ih je bilo 9, no danas ih je vidljivo 6, što zbog iskorištavanja kamena s gomila, a što zbog obrastanja terena. U selu su poznati nazivi gomila: Rudina, Dubrava, Strmica i Bobuč.

Gomile su grobni humci ilirskih plemena koja su u razdoblju od 1. tisućljeća prije Krista pa do dolaska Rimljana u 1. st. pr. Kr. obitavali na području Konavala. Gomila pretpostavlja da se u neposrednoj blizini nalazilo naselje Ilira ili gradina u kojoj su se sklanjali prilikom nemirnih razdoblja, a u selu Pločice se najvjerojatnije radi o gradini na brežuljku Osojnik, na vrhu Kobija. Prema do sada pronađenom materijalu najvjerojatnije je riječ o prapovijesnoj gradini koja svoju funkciju zadržava i u doba dolaska Rimljana.

Iako selo nema izvora pitke vode mogli bismo reći da je kontinuitet naseljavanja ovog mjesta postojao zahvaljujući tome što je sjecište komunikacija, odnosno prometno čvorište.

Nakon prapovijesnih tragova koje možemo iščitati iz još uvijek vidljivih materijalnih ostataka, oni pisani do početka 20. stoljeća su oskudni. Ono što znamo jest da dolaskom Dubrovačke Republike početkom 15. st. Pločice pripadaju pod kaznačinu Nikulići, a od 16. st. Nikulići pod kaznačinu Pločice, danas odijeljeni na sela Mikulići i Pločice.

Koliko su Pločice bile važne u vrijeme Republike vidimo iz osnivanja Župe Pločice, uz Cavtat i Grudu najstarije konavoske župe. Današnja župna crkva Gospe Karmelske izgrađena je prije 1523. godine kada se prvi put spominje Župa. U to vrijeme središnja crkva župe bila je crkva sv. Petra u Karasovićima uz koju se nalazi groblje sa stećcima. Župna crkva Gospe Karmelske najvjerojatnije potječe iz 15. st., dok je u 19. st. proširena. Prvotno je nosila ime titulara sv. Lazara, no budući da je u Pločicama aktivno bratstvo Gospe Karmelske i glavna župna festa je Gospa Karmelska tako je 2000. godine župa posvećena Gospi. Zanimljivo je da se nedovršeni zvonik nalazi uz župnu kuću, a ne uz crkvu. Uz crkvu se također nalazi staro groblje, a od 1943. godine ono se koristi na zemljištu preko puta matične crkve, s grobljanskom kapelom sv. Josipa Radnika koja je izgrađena 1989. godine. Osim navedenih crkvi, u selu se nalazila i kapelica obitelji Sablić (Bećir) koja je za vrijeme napada crnogorske vojske početkom 19. st. pretvorena u puškarnicu.

Ljetopis sela Pločice počinje pisati 1901. g. don Antun Bačić župnik u Pločicama od 1887. do 1913. g. Navodi kako te iste godine pod Župu Pločice spada 11 sela s oko 1692 stanovnika: Pločice, Đurinići, Višnjići, Molunat, Mikulići, Poljice, Karasovići, Pavlje Brdo, Vodovađa, Bani i Gunjina.

Dolaskom Austrije Konavle su podijeljene na 3 općine cavtatske preture, a Pločice su kratko bile sjedište općine, to jest sindikata za istočni dio Konavala: Sindicato comunale di Plocizza. U selu se 1884. godine otvara jednorazredna škola, koja 10 godina kasnije postaje dvorazredna. U razdoblju od 1895. do 1901. u selu djeluje društvo Hrvatska čitaonica, no brzo se ukida zbog slabog odaziva. Seoska zajmovna blagajna osniva se 1899., a svoju zgradu dobiva 1911. godine. Otvaranjem pruge Donja Glavska-Zelenika Pločice postaju važna postaja za austrijsku vojsku te se 1910. radi cisterna (čatrnja) dužine 60 m za opskrbu vodom vojske koja je još uvijek sačuvana i vidljiva tik do mjesne crkve. Cisterna je danas u dobrom stanju. Na dva mjesta počeo se urušavati ogradni zid, ali u manjim mjerama, što je još uvijek moguće sanirati. Uz dobru povezanost prugom, komunikacijska povezanost poboljšava se otvaranjem poštanskog ureda 1907. koji svoj prvi telegraf dobiva 3. srpnja 1912. godine.

U zgradu seoske blagajne 1914. g. seli se žandarmerija s Nagumanca te se dio osposobljava kao zatvor. Nakon toga kratko ju koriste Talijani, a svoju najveću popularnost doživljava 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća kada se prizemlje pretvara u disko-klub Baba Lu. 

Danas su Pločice selo s otprilike 60-ak stanovnika, bez škole i trgovine, bez pošte i telegrafa, bez disko-kluba. Mještani se okupljaju ispred zgrade Seoske blagajne, odnosno ispred bivšeg disko-kluba na nedavno uređenom boćalištu s nadom da će Pločice nekad u budućnosti živjeti staru slavu.