Kičica – slatka meteorološka stanica

Ima jedna mala biljka koju nalazimo po Konavlima na raznovrsnim staništima premda u malom broju primjeraka. Kako je jedna od najvažnijih ljekovitih biljaka koje ljudi koriste, red je da je predstavimo. Zove se kičica, i upravo je elegantno nakićena, s mjerom sladunjava, pa joj ime neobično stoji. Ponekad čujemo da je zovu muškim kantarionom, ali kod nas će je sigurnije poznati kao kičicu. Neobične plastične ljepote stabljike koju uživaju kod nas jedino kačuni i pokoji luk, nakićena s cvjetićima u štitu, privući će nesumnjivo pažnju ako je spazimo.

Kičica (lat. Centaurium erythraea) jednogodišnja je ili dvogodišnja biljka iz porodice sirištarki (Gentianaceae). Iz te porodice dolazi veći broj rijetkih i zaštićenih vrsta. Ova naša kičica nije zaštićena iako je u Konavlima poprilično rijetka. Kad joj i pronađemo stanište, na njemu je svega nekoliko primjeraka, a ako je tražite, morate je tražiti po izrazito lijepom vremenu jer samo tada otvara svoje cvjetove, za oblačna ili kišna vremena zatvori se i još ju je teže spaziti. Njena ljepota u njenim je ružičastim zvjezdastim cvjetićima koji se u štitu nose na vrhu glatke uspravne četverobridne stabljike, pa izgleda gotovo plastično. Cvjetovi su sastavljeni od čaške i vijenca od pet ružičastih latica, s četiri žuta prašnika u sredini. Donji listovi koji rastu u rozeti izduženo su jajoliki i vjerojatno ih nećete ni spaziti zakrivene u ostalom zelenju. Gornji su nasuprotni kao kod svih sirištarki i bez peteljke, uski i na vrhu zašiljeni. Rozi cvijet sastoji se od čašice i vijenca s pet latica, s četiri prašnika. Visina biljke maksimalno je 50 cm, a primjerci po Konavlima visoki su oko 30 cm. Cvjeta tijekom ljeta, što je kod nas ovisi o tome nalazimo li je u hladu ili na sunčanoj strani. U zasojima cvate do kolovoza, a u prisoju do srpnja. Naš kalendar cvjetanja nešto je raniji nego na kontinentu, a za biljke koje su na suncu cvatnja završi otprilike do početka srpnja, pa kičicu treba tražiti po zasjenjenim i vlažnijim  dijelovima Konavala u ovo doba godine.

Njeni cvjetovi po lošem vremenu ne rade, zatvoreni su za gledanje i posjete, što je čini najslađom meteorologinjom naših proplanaka. Kad je kiša ili tmurno jedva ćete je spaziti jer potpuno zatvori svoje čašice. Živi ona češće u hladu nego na suncu, pa nije da joj zrake sunca trebaju dirati cvijeće da bi bile otvorene, već se ponaša kao mali barometar, koji po mirisu, pritisku ili čemu već drugo zna da je vrijeme lijepo. Zna i gotovo.

Ta mala slatkica neobično je gorka, grka, trpka, toliko da ne vjerujemo da nije posudila grkoću od kakvog ružnog cvijeta, a grka je, slobodni smo reći, u službi naše slatkoće.

Kičica je općepoznati lijek za lošu probavu. Kad se grčimo od bolova u želucu, kad nam se hrana vraća, kad je sami ne možemo preraditi, kad smo naduti ili zatvoreni, uskače ova nježna biljka dinamitnog djelovanja koje liječi.

Gorke su biljke poznate kao lijekovi i otrovi, a ova ima čudesnu vezu s našim probavnim sokovima koje baš potiče toliko koliko treba, i želudac i žuč. S takvim svojstvima djeluje i na pluća pa izbacuje sluz, ona je onaj gorki lijek koji se daje djeci u grozničavim stanjima kašlja kad ni sljez ni trputac ni druge nisu dovoljno napravile. Ona će spustiti temperaturu i umanjiti groznicu.

U brojnim drugim dijelovima svijeta uvijek je jedna od onih desetak posebnih magičnih jakih droga. Spominje se i njena apotropejska važnost,  služila je u egzorcizmu. Njen čaj pije se za mršavljenje. A u svim imenima europskih jezika, kao i u latinskom, potvrđuje se otkrivenje ljekovitosti od kentaura Hirona koji je njome liječio rane. Od rana do probave, tko bi rekao da ovo nježno biće krije toliku snagu.

Sakuplja se gornji dio biljke i suši u hladu. Možemo je čuvati u obliku čaja, tinkturi ili vinu. Omiljena je u rakiji kao terapija pred obrok za bolju probavu i protiv nadimanja. 

A najljepše je kad nam ne treba pa može ostati na proplancima tumačeći kakvo će biti vrijeme i širiti se u svojoj ljepoti ne bi li je kod nas ipak bilo malo više.