U ovoj svakidašnjoj navici trošenja kozmetičkih preparata koji su se ugradili u naše živote, neophodni povratak izvornome predstavlja pravi izazov. Nabavka kozmetičkih proizvoda i proizvoda osobne higijene u današnje je vrijeme mnogima zaista gust, ali ne zaboravimo da on sa sobom nosi problem odbacivanja plastične ambalaže, a svakako i financijski izdatak. Stari su govorili da na sebe ne stavljaju ono što ne bi mogli pojesti, a pitamo se koliko bi nas neki šampon stavilo u usta. Samo toliko o strahu što se ustvari krije u toj smjesi koju kupujemo u lijepom pakiranju. Mi, ljudi današnjice više gotovo da i ne vjerujemo u išta osim onog što ima natpis na nekoliko jezika, izražen sastav i miriše po nečemu što naš mozak registrira kao sredstvo za osobnu higijenu. I kad su sastavi tih sredstava prirodni, njihove prirodne oblike najčešće ne smatramo dobrima za sebe. U želji osvještavanja resursa kozmetičkih preparata i upoznavanja sa sirovinom koju možete zamjenski koristiti, predstavljamo vam našu uzdanicu, bogišu ili peruniku, biljku koja najljepšim cvijetom krasi Konavle, a raste obilato i samoniklo posvuda.
Perunika (porodica Iridaceae), ili u nas bogiša, jedna je od najdugovječnije upotrebljavanih biljaka što potvrđuje i etimologija njezina imena. Naime, njeno ime nas povezuje s dugom prošlošću ove biljke, od nasljeđa Ilira, stare Grčke pa sve do Slavena i današnjih predaja, a sve to možemo pratiti na području Konavala.
Prema još uvijek poznatim predajama, radi se o biljci koja bi izrastala na mjestima gdje bi duga grčke božice Iris ili munja slavenskog boga gromovnika Peruna dotakla zemlju. Tu se vidi dvojakost imena, latinski naziv Iridaceae odnosno Iris i naš naziv perunika, no svakako treba uzeti u obzir i naziv bogiša koji je opće poznat kod nas, a izravno potvrđuje naše staroslavenske korijene i nekadašnje vjerovanje u boga Peruna.
Da je bila poznata kod Ilira koji su također nastanjivali područje Konavala znamo iz zapisa grčkog filozofa Teofrasta koji je u 4. st. pr. Kr. zapisao kako iris najbolje uspijeva kod Ilira, po čemu je i jedna vrsta perunike dobila ime Iris illyrica.
Rod Iris obuhvaća više od 300 vrsta, a u Hrvatskoj raste 12 samoniklih vrsta perunike, od kojih je nekolicina i zaštićena, budući da rastu samo na području Hrvatske. Koliko je ova endemska vrsta važna za Hrvatsku, u svim svojim oblicima, govori nam i činjenica da je 2000. godine proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.
Konavoske bogiše rastu posvuda, pa tako i na vrlo sušnim područjima. Uglavnom su svjetloljubičaste i bijele premda ih danas ima u svim bojama, posljedično na kultiviranje ukrasnih vrsta. Prirodno ih nalazimo po rubovima baština, na vrhovima brda i na padinama prema moru. Lokalna praznovjerja govore da ondje gdje rastu perunike u tlu ima zračenja i nije dobro tu boraviti, na tim mjestima udaraju gromovi, pa ne bi bilo dobro da se izlažemo Perunovoj munji. Također, stari su vjerovali da se ne bere i ne unosi u kuću jer da ubrana ne čini dobro ljudima. U arlama je nisu držali da ne privuku gromove uz kuću. Moguće da su je tako čuvali od uništavanja zbog svoje prevelike iskoristivosti i ljekovitosti.
Literatura obilato donosi kako se koristila za liječenje. Uz natpise kako je dobra za urinarne probleme, mjesečnice i za čišćenje od glista, no najviše kod ginekoloških problema, našli smo i da je vrlo važna u proizvodnji kozmetike, za suho pranje kose i slično. U medicinske svrhe peruniku se koristi kao laksativ, za liječenje rana, protiv parazita u crijevima, čireva, za liječenje epilepsije, protiv kašlja, za bolesti mjehura i bubrega, za ugrize zmija te u brojne druge svrhe. Nevjerojatan je raspon njenog djelovanja stoga nije ni čudno da je Ilirima bila prava apoteka i sredstvo trgovine.
Najviše se koristi podanak koji se sušio, premda se pomagalo i svježim sokom. Perunikin podanak je rizon koji se smrvi nakon sušenja u prah i dalje koristi za što treba. On se vadi u kolovozu i rujnu, odmah se oljušti i stavlja u hladnu vodi da ne pocrni. Izvadi se sušiti na jako sunce oko tjedan dana, a nakon toga se suši u hladu. Kad je potpuno suh, samelje se u prah. Svježi podanak nema lijepi miris, a kad se osuši miriše na ljubice. Korijen se koristio i za žvakanje prilikom rasta zubi malene djece ili se kuhao u vinu za čišćenje organizma. Slavenska predaja donosi da se taj isti korijen stavljao uz tek rođene bebe protiv uroka, a najčešće se vješao oko vrata kao zaštita.
Lijek se koristi kao začin, njime se posipa hrana ili se pak prelijeva vrelom vodom i pije kao čaj, na način da se žlicu suhog praha prelije vodom i ostavi pola sata da stoji nakon čega se pije. Njime se mogu posipati rane, a dodaje se i u šampone.
Ako se želimo samo okuražiti i prihvatiti izazov iz svojeg okoliša te bar ponekad zamijeniti plastična pakiranja njihovom sirovinom iz našeg okoliša, predlažemo isprobati peruniku u svakodnevnim kozmetičkim ritualima. Prah korijena za početak možemo koristiti na više načina. Na primjer, na suho oprati kosu tako da prah umasiramo u vlasište i iščetkamo. Možemo ga staviti na četkicu i oprati zube, a možemo i napraviti piling za lice te nakon toga pobjedonosno krenuti po Konavlima i diviti se samoniklim ljepoticama koje nose pradavnu mudrost.