Već smo pisali o tome kako je započeo Prvi svjetski rat (https://blog.migk.hr/2020/07/23/srpanjski-ultimatum-ili-kako-je-poceo-prvi-svjetski-rat/), a danas ćemo se osvrnuti na svakodnevni život Cavtata u to vrijeme. Zbog manjka obradivih površina i urbanog razvoja, stanovništvo je uglavnom živjelo od mora baveći se pomorstvom ili ribolovom, a žene su privređivale obitelji tkanjem. Iako Konavle nisu bile uključene u ratne operacije, više su puta granatirane s mora radi željezničke pruge. Članice sila Antante pokušale su spriječiti opskrbu bokokotorskog zaljeva, koji je bio ključan za Austro-Ugarsku Monarhiju. Posljedice rata osjetile su se kako u ljudstvu, tako i gospodarskoj situaciji.
Osim sačuvanih Kronika župe Cavtat, iz kojih saznajemo brojne informacije o dolascima i odlascima brodskih eskadrila te vojnih zrakoplova, napadima i ostalim raznim događanjima unutar župe, vrijedan izvor za svakodnevicu Cavtata je i korespondencija Vlaha Bukovca s Marijom Bogišić-Pohl i Đurom Bijelićem, koja se čuva u Arhivskoj zbirci Kuće Bukovac. Riječ je o sveukupno 13 pisama, nastalih od 1914. do 1918. godine. U tom periodu Vlaho je živio i radio u Pragu, a Marija i Đuro pisali su mu o svakodnevnim dogodovštinama u rodnom mjestu. S obzirom da je njihovo dopisivanje započelo 1914. godine, iz Cavtata doznajemo o situaciji netom nakon početka rata: Iz Cavtata ima dosta mladosti u vojsci – ali Bogu fala do sada nije niko ni ranjen ni zarobljen ni poginuo – neka ih ima dosta i dosta na svijem frontama. Vlahu su informacije o ratnom stanju posebno bile važne jer je i njegov neput Ago sudjelovao u ratu. Marija mu 1915. godine s veseljem javlja da je Ago napredovao: Bi ćeš čuo, da je Ago Jozov postao Oberleutenont [njem. natporučnik] i da se nada za Božića imat dopust za pozdravit majku i sestru u Dernišu. Nažalost, on je godinu nakon poginuo kao pričuvni natporučnik na talijanskom bojištu kod Monte Kaberlabe.
Marija je najviše pisala o osjetnim posljedicama rata koje su pogodile civilno stanovništvo. Došlo je do porasta cijena i nestašice hrane, što je posebno izraženo bilo 1917. godine: nemamo kina, nemamo koncerata – a što je glavno nemamo nego posve malo i to slabe ruke – nemamo bomboni – nemamo baš ništa. Promislite kako je, kad se na placi prodava jedna mrkva 4 hellera [stari bakreni novac korišten u Austriji i Njemačkoj]– a jedna balančana 60 i 70 hellera. Nema kruha, nema vina. Boli glava dalmatina. Potom, nekoliko mjeseci kasnije, nadodava: Na pr. kilo ulja se nemože imat ispod 30-40 kruna – kilo brašna 14-18 kruna – cukar 20 kruna (masla, masti loja skoro za nikakvu cijenu) patate 4-5 kruna e cosi avanti [tal. i tako dalje]. […] Ovdi je življenje svaki dan gore – hrane svaki dan manje, a cijene skaču od časa do časa tako strašno da se nemože više živjeti. Ovdi ništa dobrog samo imamo dosta bolesti a i smrti. Kronike potvrđuju da je 1917. godine došlo do nestašice hrane, pa u mjestu vlada desolatio desolationum [lat. pustoš pustoši]!
U Cavtatu fali i ribe koja je bila jedna od glavnih prehrambenih namirnica primorskih mjesta, o čemu izvještava Đuro. Znamo da se tijekom Otrantske blokade Antante sve luke zatvaraju, a u primorskim mjestima vlada opća panika zbog zabrane ribanja: Ribe imamo ali posve slabo – jer nešto uzimlju vojnici a nešto opet šalju u grad te valja kumit, molit i skupo plaćat – za more imat koju gericu ili bukvu. Druge ribe nema.; Sa ribom smo slabo jer nedaju sa svjećaricom ribat – a sa drugim mrežama se ne hita nego posve malo – a sa i ostalim nije Bog zna kako – a svak ima izvanrednog apetita. U Kronikama je zapisano kako se u nestašici jela žućenica i pakoleč i to nečuvenom jagmom [grabež], beruć ih na svom i po tuđemu te da je kod prodaje ribe bila navalija više puta bezobzirna i grabežna, prava pravcata Darvinova borba za opstanak. Đuro opis svakodnevice Cavtata zaključuje s riječima: jad – tuga i nevolja – nevolja, tuga i jad.
S posebnom radošću Marija je pisala o životima i sudbinama Vlahovih Cavtaćana, pa saznajemo mnoge zanimljivosti vezane za zaruke i vjenčanja kojih nije nedostajalo ni u ratnim vremenima: Linku Opušić hoće da vjenča jedan financialni stražar – i baš jučer je bila u mene da čuje moje marenje i moj savjet. Ja sam obzirom da Linka nije više tako mlada a da svaki dan je za djevojčice u Cavtatu to crnji – i da se slabo udavaju a taj prosioc (udovac s djetetom) ozbiljan, trijezan, skladan i ušesan – njome otvoreno kazala da joj ja preporučam da ona pristane na tu ponudu i da ga uzme. Njoj se dopada te bi se reklo da će se slagati i (ako se stvari ne promjene) da će dobro živjeti i prolaziti. Naravno, da ima čeljadi koji se tomu protive te kritikaju i odgovaraju. Naravno da se nemože nikad cijelom svijet ugoditi.; Ovdi ima dosta zaruka – (vjeritba) i ako svrši bit će dobro – Medju ostalijem i dvije ćeri Nikove su se zaručile – djece se ragja dosta – a smrt stoji daleko. Tijekom ratnih vremena mnogi su se oficiri nastanili u Cavtatu i oženili: A ima dosta vjenčanja, vjeritba i to sve za soldate – medju ostalijem najstarija kćer Mare Miha Mitrovića. Prema riječima Marije, bilo je to zlatno doba za slobodne cure: Ovdi je turobno, žalostno. Na placi se ne vidu nego sijedi ljudi, dječurlija ali za to ženska mladež je svagj po rivi. Za sad je za njih zlatno doba – jer ima dosta vojnika a i oficira te skoro svaka ima svoj kortegjanta. [tal. udvarač] Svaka se nada – a što će bit – to sami Bog zna.
Iz pisama saznajemo i crticu o Vlahovoj nekadašnjoj sluškinji Mariji. U prvom pismu iz srpnja 1917. godine, Đuro piše Vlahu da su se Maria Đurin i Pietro Cidri vjenčali 24. svibnja iste godine: Na svaki način mislim, da će se i Vas – kako nekadašnjih gospara bit sjetiti. Jest – Maria se vjenčala ovdi u Cavtatu – a muž joj kuhač iz Pole a sada kako kapuro kugo [dočasnički vojni čin] kod oficirmenaži u Novom. Dogodilo se nešto što nije niko mislio – a moralo je da bude – jer govore, da će do malo biti krštenje. U prijevodu, iz pisma doznajemo da je Marija u trenutku vjenčanja bila trudna, a to potvrđuje i pismo iz kolovoza iste godine, kojeg je Marija Bogišić-Pohl poslala Vlahu: Ona Vaša nekadašnja sluga Marica Gjurin – bzo će povit i postat srećna mamma – ali da znate kako je pogrubjela, pocrnjela a uz to izgubila zube – da je pravo rošpo.
Gubitci na bojištima i teška situacija u društvu, osobito nakon dolaska prvih ranjenika, doprinijeli su i brojnim društvenim i dobrotvornim akcijama za pomoć stradalima i obiteljima poginulih vojnika. Marija piše o jednoj takvoj zabavi 1917. godine kojom se u trenutcima tuge pomoglo ožalošćenima: Oficiri su dali ovdi jednu zabavu u korist udovica i sirota palih vojnika. Zabava je ispala prilično lijepo. Bila je muzika na placi, tombola (na kojoj je većinom bilo za dobit p?) prodaja cvijeća, znakova, kartolina i ostalog a medjetim kruha, sira, salama pive i vina. Uvečer je bila večera i bal u društvu Zora. Lokali su bili lijepo okićeni i ukrašeni – a oko slika – tvoje velike, Bogišića i tvoje – zeleni vijenci. Tvoja velika slika je svakomu imponjavala i svi oficiri su je dugo razgledali te se divili i čudili. Puno bolje se je predstavljala pri rasvjeti lampa od petrolja te je baš odskakala i divno izgledala. Ja nijesam bila na večernjoj zabavi pošto to nije više za mene – ali je bio Gjorgji te mu je srdce raslo videć kako se oficiri dive i uživaju gledajuć sliku. Svi su žalili, da nema razglednica te slike jer da bi svak kupovo i na sve kraje razašiljali. I baš je grehota da ih nema. Kronike također navode zabavu koju je organizirao Oficirski zbor, a prihod od prodanih predmeta i lutrija bio je 2154 krune.
S obzirom na to da sirovine potrebne za proizvodnju oružja nisu bile dostatne, mnoge su crkve 1917. godine ostale bez svojih zvona, koja su pretaljena i dalje korištena u vojne svrhe. Poznato je da je i bakreni krov dubrovačke katedrale odstranjen iz istog razloga, a Đuro se nadovezuje i s cavtatskom crticom: Digli su nam zvona s crkava – ali nijesu sve. U fratra su ostavili jednog – a u svetoga Nikole najvišeg. Ali za to na Roku nema više zvona. Kronike potvrđuju skidanje crkvenih zvona govoreći da župnik ne žali to skidanje, jer se ufa, da će ih iza rata on ili tko drugi zamijeniti boljim.
Naposljetku, svi su čekali prestanak rata i povratak mirnog stanja i blagostanja: Svak jedva prije očekuje da svrši ovaj bič Božji. Ko sada se nekako izmedju kapalji prolazilo – ali sada je svaki dan gušći. Kaplje su sve gušće i češće te izgleda kako da će postat potop opći – i bojat se da se svi ne izgubimo. Ali što ću dalje za ovijem lamentacijonima [žalovanje] – jer kako čujem, svud je skoro jednako – Tout comme chez nous [fr. svugdje kao doma], piše Marija. Više od 155 Konavljana ostavilo je svoje živote tijekom rata boreći se na raznim europskim bojištima. Završetkom Prvog svjetskog rata stižu veselje i dočekani mir. No, upravo kad su mještani pomislili da je sve gotovo, iste godine stiže i španjolska gripa, koja je u studenom doživjela svoj vrhunac u Konavlima. Naišla je na plodno tlo gladi i nepovoljnih zdravstvenih uvjeta te odnijela velik broj života, o čemu smo također pisali (https://blog.migk.hr/2020/05/07/spanjolica/).
Katarina Uhodić
Izvori:
Arhivska zbirka Kuće Bukovac
Kronika župe Cavtat, I. svezak, od 1899-1918
Literatura:
Niko Kapetanić. 2014. Za cara i domovinu. Konavle u Prvom svjetskom ratu.