Već smo pisali na našem blogu o Ivanki Bukovac, rođenoj 9. srpnja 1899. godine. O njenom školovanju u Pragu i povratku u Cavtat, gdje je provela zadnje godine života posvećena arhiviranju i čuvanju sjećanja na oca i slikarsku obitelj. No, danas ćemo se malo više posvetiti njenom neobjavljenom djelu Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca.
Djelo Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca Ivanka piše 1976. g., a neobjavljeni rukopis nalazi se u Arhivskoj zbirci Kuće Bukovac pod brojem KB-1243. Na 57 stranica, Ivanka kroz 29 poglavlja opisuje neopisivu ljubav i zajedništvo koji su se mogli susresti u kućanstvu obitelji Bukovac, ali i izostavljene dijelove Bukovčeve autobiografije Moj život, poput raznih trenutaka iz života u Pragu. Kako i sama kaže na početku:
Uspomene, koje namjeravam da zabilježim, nosim u svom srcu cijeli život. To su meni najbližiji i najsvjetliji događaji iz djetinjstva i rane mladosti. Tek sad mogu u punoj mjeri mnogo što da shvatim i da ocijenim veliku ljubav i požrtvovnost mog oca.
Rukopis započinje s najranijim Ivankinim sjećanjima na oca i toplinom koja se mogla osjetiti gotovo u svakom trenutku djetinjstva, bilo da se radilo o trenutku kada je Vlaho u Praški stan donio vjevericu i kozlina, ili najjednostavnijem povratku s posla:
Ostaje mi još danas živo pred očima prizor gdje mi djeca s našom mamom sjedimo u lijepi proljetni dan na balkonu našeg praškog stana koji se je nalazio u blizini Akademije, kad čujemo da vrativši se iz Akademije ulazi naš pape u sobu. Skočimo na doček svi a ja ušavši iz suncem osvijetljenog balkona u tamnu sobu vidim kako pape grli mamu a ostali se kupe oko njega. Toliko je u tom kratkom prizoru intimite sretne familje toliko topline, teško je riječima izrazit što sam onda kao dijete od 10 godina osjećala. Povratak našeg oca iz Akademije je bio podjednako svakim danom najmiliji časak svijeh nas.
Potom se nižu sjećanja na Vlaha kao pedagoga te kratku epizodu kada je imao čir na želudcu koji mu je prouzročio privremenu nemogućnost slikanja i sreću koja je nastupila među svim ukućanima kada se ponovno vratio svojoj strasti:
Tako prvi rad poslije ozdravljenja 1906. god. je bila omanja slika „Mali Ago s novinama“. Tu je upotrebio njegovo omiljeno osvjetljenje – s jedne strane umjetno a s druge strane dnevno svjetlo. Taj posao su skrivali pred mamom i nama svima, da to bude iznenađenje i istodobno dokaz ozdravljenja. (…) Rezultat je ispao po očekivanju – u radosti i ushićenju glavno naše drage mame.
Kod pedagoške aktivnosti, osim profesorske uloge na Akademiji, Ivanka opisuje i prve trenutke kada je sa sestrom Jelicom počela učiti slikanje kod oca: Koliko god nas je naš otac volio i bio u svakodnevnome životu blag, čim smo počele da se borimo sa prvim poteškoćama umjetnosti, bio je strog i nije dopustio da površno i lahko odbijamo rad. No kada bi zapele u radu uvijek je imao spreman poučan komentar: Vi se učite gledat, ruka će već poslušno slijedit, čim budete znali gledat.
Ne izostavlja se ni društveni život u Pragu, ali i odnos spram obitelji i prijateljima: Moj otac je imao otvoreno srce za bijedu i patnju svojih bližnjih, bio je pravi demokrat i nije nikad činio razliku među ljudima. Samo ga je jako znalo da naljuti kad bi naišao na divljaštvo u postupanju. Još kao dijete sam vidjela kako pomaže podignut ili nosit breme kakvoj staroj ženi kad je bila natovarena.
U rukopisu, Ivanka nije zaboravila spomenuti ni tužne trenutke koji su se odvijali u svijetu za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koji su jednako teško utjecali na Bukovca i obitelj. Također, Ivanka detaljno opisuje zadnje dane života Vlaha Bukovca, te povorku koja je uslijedila nakon njegove smrti.
Potom slijedi kratki odlomak o osnivanju Galerije Vlaha Bukovca u Cavtatu, počevši od 1922. g. kada su Jelica i Ivanka u atelijer kronološki posložile Vlahove slike i napravile kratki popratni katalog za iste, a zadnje poglavlje je naslovljeno Pod kraj svršavam sa nadom u kojem se Ivanka nada da će se u skorijoj budućnosti otvoriti Memorijalni Muzej Vlaha Bukovca koji će vijerno predstaviti Vlaha Bukovca i sve što je predstavljao obitelji i sumještanima Cavtata.
Zato u budućnosti ako se Memorijalni Muzej Vlaha Bukovca uredi kako treba, ne dvojim u uspjeh u svakome pogledu. On će igrat važnu ulogu u kulturnom razvitku širokih masa našeg naroda i biti će dika Hrvatske pred posjetiocima iz inozemstva. (…) Svejedno svijet kulturni ga je cijenio a prosti čovjek razumio njegovu umjetnost, koja nije bila puna filozofskih nagadjanja, već prosta priroda, koju je jedinu u umjetnosti priznavao.