Svi sveti, blagdan kada se slave svi sveti zajedno, a osobito oni koji se ne slave posebno u Rimokatoličkoj Crkvi, svetkuje se 1. studenog. Usko je povezan s Dušnim danom, u narodu nazivanim Danom mrtvih, koji se obilježava 2. studenog, a kojim se vjernici prisjećaju svojih preminulih. Blagdan Svi sveti utemeljen je u 7. stoljeću, ali u 8. stoljeću Katolička Crkva prebacila je svetkovinu na prvi dan mjeseca studenog. Ova crkvena interpolacija nije bila slučajna jer se i u pretkršćanskim običajima na ovaj dan granica između živih i mrtvih gotovo brisala. Kristijanizacijom ovog dana dotadašnja jaka poganska tradicija je suzbijena, ali štovanje mrtvih i dalje ostaje bitan civilizacijski čimbenik koji se utemeljenjem Svi svetih na 1. studenog još snažnije potvrđuje.
Ovi blagdani koje u crkvenoj, ali i narodnoj tradiciji nije moguće percipirati jedno bez drugog, kalendarski stoje simbolično rečeno na razmeđu ljetnog i zimskog razdoblja. Prve hladnoće najavljuju skori dolazak zime, a u starijoj hrvatskoj tradiciji Svi sveti se obilježavaju i kao posljednji pastirski blagdan u godini kojim završava čuvanje živadi van kuće na udaljenim pašnjacima. Sa zimom stiže i Božić odnosno folklorom najbogatiji korpus godišnjih običaja koji kao cjelina počinju mnogo prije Badnjaka i samog Božića, a ponegdje pripreme ili samo obilježavanje iščekivanja najveselijeg razdoblja počinje već na Svi svete, danom koji se naziva malim ili prvim Božićem. U Konavlima je uz Svi Svete u starijoj tradiciji zabilježeno da se prvim Božićem naziva i kalendarski blizak Martin dan.
Svi sveti su se, u skladu s crkvenom tradicijom, u Konavlima od starina obilježavali ponajprije odlaskom na svetu misu i svečanim objedom na kojem se obavezno uz molitvu pali svijeća za spokoj duša preminulih članova obitelji. Tijekom 20. stoljeća, a naročito u njegovoj drugoj polovici i u našim krajevima se razvio običaj obilaženja i ukrašavanja grobova. Buketi cvijeća izrađivali su se od prirodnog zelenila i starinske sorte malih krizantema iz vlastitog vrta koji su redovito bili znak pažnje, ali i vjere koje su familije nosile na grobove svojih najmilijih. Pohodili su i ukrašavali grobovi šire obitelji, uključujući i udaljenija groblja, zavisi okle je baba, okle mati.
Tako se i rodbina iz Grada držala običaja i obavezno štovala pokojnike svog rodnog doma, a živima bi, prema gradskom običaju, donijeli staru dubrovačko-dalmatinsku poslasticu fave dei morti odnosno favete ili bobiće, slatki kolačić od mjendula, jaja i cukara. Kolačić inače simbolizira bob koji se veže za drevne egipatske pogrebne rituale, a na naše prostore je stigao iz sjeverne Italije. Tradicionalno se pekao i darivao za Svi svete kao znak dobrih želja za srećom i dugim životom. Lumini u maslinovom ulju palili bi se doma, u grobljanskim crkvama voštane svijeće da svjetlost i toplina pomogne dušama pronaći svoj put u mraku, a molitvom i šutnjom koja je pratila običajne radnje odavala se zahvalnost. Na Dušni dan opet se pohodilo grobove radi njihovog crkvenog blagoslova, a u starijim vremenima je pop blagoslivljao svaki grob pojedinačno. Vjernici su strpljivo i u tišini sudjelovali i čekali da dođe do njihovog groba i udijeli blagoslov njihovim mrtvima, dok se danas u sklopu euharistije cjelokupno groblje blagoslovi zajedno.
Iako je za očekivati da će se obredi vezani uz kult pokojnika, točnije običaj obilaženja i ukrašavanja groblja, koji je započeo skromno i s vremenom poprimio neslućene razmjere, prakticirati isključivo na Dušni dan, u većini krajeva Hrvatske, pa tako i u Konavlima vrše se upravo na dan Svih svetih. I dok se prisjećamo i častimo svoje pokojne, poželjno je obratiti pažnju i na sve neupadljive, zaboravljene, požrtvovne ljude koji nisu stavljeni ni na oltar, ni u kalendar, ali su svojim životom i velikim djelima pripali mnoštvu Svih svetih.