Mi smo na granicama drugoga svijeta. Mi smo zaneseni inspiracijom juga. Iz ovih modrih njedara valovi zapljuskuju ruševine helenskog Epidaura. –zapisat će 1875. godine Arthur Evans, prvi put se susrevši s Dubrovnikom i dubrovačkim krajem, u vjeri da će se tu duže zadržati. Bilo je to nakon što je s mlađim bratom Lewisom prepješačio Bosnu i Hercegovinu, tri godine prije austrougarske okupacije. Iz Beča su vlakom doputovali u Zagreb te su zatim preko Karlovca, malo se zadržavši u Sisku, otplovili Savom prema Slavonskome Brodu, odakle su trebali ući u Bosnu i Hercegovinu.
Izuzetan putopis pun etnografskih i povijesnih crtica upotpunjen je Evansovim crtežima motiva na koje je nailazio.
Među svim putopiscima ovoga vremena koji su prolazili Balkanom, Evans je bez sumnje, pored Rusa Galferdinga, najznačajnije ime i naučnik velikog formata, ponekad značajniji od objekta koji je opisivao, zapisat će Ekmečić u svom radu Slika o Bosni i Hercegovini u europskoj putopisnoj literaturi od 1850. do 1878. godine.
Uistinu slavan, arheolog Arthur Evans rođen je 1851. godine u Nash Millsu, nedaleko od Londona. Interes za starine nasljeđuje od oca prapovjesničara, arheologa i poduzetnika, a studirao je na Oxfordu i njemačkom Göttingenu. Već u njegovim ranim dvadesetim avanturistički ga duh vodi na nimalo ležeran put po Balkanu, čiji su dijelovi tad još bili pod Osmanskim Carstvom. Bio je direktor Ashmolean muzeja u Oxfordu, a arheološka istraživanja koja je od 1894. godine vodio na Kreti učinila su ga svjetski poznatim. Svakako, zanimljiva su nam istraživanja koja je proveo u Cavtatu i Konavlima za vrijeme boravka u Dubrovniku, između 1875. i 1882. godine. Kako se Evans zadržao toliko na našem području?
Gore navedeno putovanje po Hrvatskoj i Bosni završilo je posjetom Dubrovniku kojim je Evans bio očaran, kao i neposrednom okolicom. Trabakulom je otplovio do Cavtata. U Cavtatu sam našao bistra seljaka. On me vodio okolo i pokazivao mi stare i poznate ploče u mjestu. I drugi građani Cavtata pokazali su prirodnu gotovost da potpomognu moje istraživanje. Tako se niko nije uznemiravao zbog mog ulaženja u njihove stanove, te sam tako uskoro vidio čitav muzej rimskih starina razbacanih između starih zidina i kućnih dvorišta – zapisao je Evans u putopisu kojeg će 1876. godine objaviti pod naslovom Through Bosnia and the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875 (Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tijekom Ustanka, kolovoz i rujan 1875.) i tako se nametnuti kao stručnjak za pitanja Balkana, odnosno tzv. istočna pitanja.
Tako je već u siječnju 1877. godine angažiran kao dopisnik Manchester Guardiana sa sjedištem u Dubrovniku. Prateći uzburkanu političku situaciju obišao je mnoga mjesta u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, usput bilježeći arheološke lokalitete i spomenike. U to vrijeme započinje istraživati jednu prapovijesnu gomilu u Konavlima, ali nakon samo tri dana rada izbio je rat između Osmanlija i Crnogoraca i Evans odlazi na Cetinje kako bi čitatelje Manchester Guardiana izvještavao o novostima iz samog žarišta. Vrativši se nakon dva tjedna u Dubrovnik, okolnosti su bile takve da nije uspio završiti započeta istraživanja. Naime, u Dubrovnik je doputovao povjesničar Edward Freeman s kćerima, od kojih će jedna uskoro postati i Evansova supruga. Nakratko se vratio u Englesku gdje mu početkom 1878. godine izlazi knjiga Illyrian letters (Ilirska pisma) koja postaje osnovna literatura vezana za istočna pitanja.
Uskoro se Evans opet vraća u Dubrovnik gdje će mu se krajem godine pridružiti i supruga.
I dalje često putuje okolnim zemljama, ali od sredine 1880. godine sve je manji interes Manchester Guardiana za balkanske teme te se Evans više posvećuje arheologiji. Turbulentna vremena i novinski istupi u kojima često piše o porazima austrijske vojske stavila su Evansa na listu neprijatelja austrijskih državnih interesa te mu, unatoč mnogobrojnim prijateljskim upozorenjima, 2. ožujka 1892. godine, zaključivši da je špijun, vlasti izdaju izgon iz zemlje da bi ga nakon pet dana uhvatili i zatvorili. Zahvaljujući pritiscima Engleske, ali i smirivanju pobuna i uspostavom austrijske kontrole, Arthur Evans biva pušten iz dubrovačke samice 23. travnja 1892. godine i, kako donosi časopis Slovinac, pročeran iz sviju zemalja zastupanijeh u zastupničkoj kući u Beču.
Zanimljivo je da će Arthur Evans, pri povratku u London, već nakon dva mjeseca održati prvo predavanje vezano za arheološke teme naših krajeva članovima Starinarskog društva, i to o antičkim gemama koje je sakupio u Dalmaciji, a među kojima su i one cavtatske. Krajem godine će uslijediti predavanje o Epidauru, Konavlima i Risnu, koje će objaviti u knjizi Antiquarian Researches in Illyricum, koja je i danas temelj za istraživanje cavtatske i konavoske povijesti.
Arthur Evans ponovo je, u poznoj dobi, 1932. godine posjetio Hrvatsku i Dubrovnik, krajeve koji su mu, unatoč nedaćama koje je tu proživio, i kasnijoj svjetskoj slavi, ostali bliski srcu.