Prva sakupljačica etnografske građe na našim prostorima i suradnica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti bila je učiteljica Pavlina Bogdan Bijelić, danas javnosti premalo poznata ličnost hrvatske etnografije druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Njena aktivnost bila je vezana za proučavanje narodnog života, običaja i kulturne tradicije Konavala s iznimnim doprinosom na području nematerijalne građe.
Pavlina Bogdan Bijelić rođena je u Cavtatu na današnji dan, 29. listopada 1855. godine u građanskoj obitelji porijeklom iz Uskoplja kao najstarije dijete Antuna Bijelića i Mare Medanić Bijelić. Osnovnu i učiteljsku školu završila je u Dubrovniku, a 1879. godine počela je učiteljevati u Cavtatu. Iste godine je premještena u Dubrovnik te je imenovana upraviteljicom Ženske pučke škole čiju će funkciju obnašati sve do 1904. godine odnosno do udaje za Vlaha Bogdana, tajnika toskanskog nadvojvode Ferdinanda IV. s kojim će preseliti u Salzburg. Tada njen sakupljački rad prestaje, no nastavlja pratiti kulturni život u svojoj domovini te se dopisuje s tadašnjim uglednicima Baltazarom Bogišićem, Vlahom Bukovcem, Ivom Vojnovićem i drugima, ali i s Jelkom Miš s kojom je surađivala. Godine 1908. vraćaju se u Dubrovnik, a nakon muževe smrti 1910. godine Pavlina se opet intenzivnije bavi svojim starijim zapisima te se posvećuje folklorističkom, karitativnom i kulturno-prosvjetnom radu. U okviru tih aktivnosti 1916. godine osnovala je katoličko društvo Naša Gospa od Milosrđa te 1926. godine kulturno-prosvjetno društvo Anica Bošković kojemu je bila više godina predsjednicom. Umrla je u Dubrovniku 18. siječnja 1944. godine.
Pavlina je već od najranijeg djetinjstva u roditeljskom domu upoznata s tehnikom izrade konavoskog veza, a tijekom učiteljevanja traje i njen najaktivniji i najplodonosniji sabirački rad. Iako je surađivala s tadašnjom Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, koja je uz Maticu ilirsku bila središnja kulturna i znanstvena institucija u čijem je okrilju i započelo organizirano prikupljanje i proučavanje etnološke i folklorističke građe u Hrvatskoj u posljednjoj trećini 19. stoljeća, Pavlina je radila samostalno, bez etnografskog predloška, na svoj način kako je najbolje znala. U pismu iz 1900. godine upućenom Radiću, to jest urednicima Zbornika za narodni život i običaje JAZU saznajemo o njenom načinu bilježenja etnografske građe na terenu:
Primila sam Osnovu i žao mi je što je nisam primila prije. Ja sam bilježila mnogo, ali se nijesam strogo kako Osnova kaže, držala seljačkog izraza. Od moga djetinjstva sabiram i bila sam ovdi najprva ženska glava koja se time bavila, ali nijesam imala zgodnog naputka.
Građu narodnog života Konavala obrađuje i prikuplja u etnografskim opisima životnih, godišnjih i gospodarskih običaja te tradicijskog stanovanja, prehrane i odijevanja. Prikupila je opsežan folkloristički korpus koji uključuje usmenoknjiževne zapise gotovo u cijelosti neobjavljene. U Zborniku za narodni život i običaje dobrim dijelom su joj ipak objavljeni kraći zapisi životnih i vjerskih običaja, a sakupljala je i građu koja se odnosi na povijesne i zemljopisne podatke o Konavlima, kao i prijepise crkvenih statistika te antropološke karakteristike stanovništva. Tekstilno rukotvorstvo je bila njena prva ljubav čemu svjedoče detaljni opisi konavoske narodne nošnje s uzorcima veza, zapisi o obradi svile i lana kao i o obradi sukna bojenju tkanina. Brojnu građu dijelova narodne nošnje i sakupljenog narodnog veziva, ali i čipke predstavljala je na svjetskim izložbama, a njen album konavoskih vezova doživio je punu afirmaciju i divljenje europske javnosti 1900. godine na izložbi u Parizu da bi potom uslijedile izložbe u Beču, Grazu i Londonu s podjednakim uspjehom.
Dugi niz godina Pavlina je s Akademijom pokušavala dogovoriti izdavanje rada o konavoskom vezu s ilustracijama u posebnom svesku Zbornika posvećenom konavoskom vezu, ali do izdavanja nažalost nije nikad došlo. Razlozi su financijske prirode, ali i zbog činjenice da ju je Vid Vuletić Vukasović u tome pretekao objavivši rad u Spomeniku Srpske kraljevske akademije pod nazivom Srpski narodni vezovi u Konavlima i Kninskoj krajini. Iz pisma upućenog Bogišiću 1902. godine Pavlina naslućuje takav scenarij:
Čula sam da on spravlja nešto o Konavlima za Akademije u Biogradu i tu je poslao već jedan moj uzorak a jednoj je preparandi ovih praznika naložio da mu nešto pobilježi u Konavlima. Ja sam najprva počela sakupljati i baviti se s ovim stvarima pak srećna kako sam i to će mi ugrabiti. (…) Isti Vido zna da sam ja prva jer smo skupa o tome razgovarali ali mi nikad nije kazao da bi napose nešto o Konavlima izdao. Ja sam se njega bojala i rukopisa mu nijesam kazala ali njemu je dosta da se posluži onim što je već štampano u Nadi.
Naime, Pavlina je 1901. godine objavila manji rad pod nazivom Konavoski ženski rad i običaji u sarajevskom ženskom listu Nada gdje je prva opisala konavosku nošnju s arhaičnim ženskim elementom oglavlja, hondeljom.
izvor: Znanstvena knjižnica Dubrovačkih knjižnica
Ostavština Pavline Bogdan Bijelić pohranjena je u arhivu Odsjeka za etnologiju HAZU-a u Zagrebu te sadrži uzorke konavoskog veza, rukopisni materijal i zbirku crno-bijelih fotografija, a dio obiteljske korespondencije i njena kolekcija tekstilnih predmeta iz 18. stoljeća nalazi se u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Njena cjelokupna ostavština, bilo da se radi o opsežnoj rukopisnoj etnografsko-folklorističkoj građi koju je autorica kontinuirano tijekom života bilježila ili pak o zbirkama konavoskog narodnog veza kojima je oduševljavala europsku publiku na mijeni 19. i 20. stoljeća, vrijedni su i nezamjenjivi doprinos u poznavanju i izučavanju konavoske tradicijske kulture.