U riznici konavoskog glazbenog folklora kao jedno od značajnijih i zanimljivijih narodnih glazbala ističe se lijerica. Ovaj gudački narodni instrument s tri žice s tri ključa koji proizvodi sjajan, prodoran i pomalo piskutav zvuk, od starina je prisutan u dubrovačkom kraju, pa tako i u Konavlima. Konavoska glazbena tradicija stoljećima je odgajala i stvarala izvrsne svirače, pa tako i lijeričare, a jedan od ponajboljih svakako je bio znameniti Niko (Nikolaš) Skvičalo.
Niko Skvičalo, samouki lijeričar i zaljubljenik u folklorno stvaralaštvo cijeli je svoj život proveo na rodnoj grudi, u Pridvorju na Urjaku, gdje je i rođen davne 1896. godine, u danas napuštenoj i razrušenoj kući. Njegova rodna i obiteljska kuća u budućnosti bi trebala postati objekt kulturne namjene, odnosno spomen-kuća ovog iznimnog pridvorskog lijeričara koji je svojim talentom i ostavštinom zadužio Konavle jednako kao što je i obogatio sveukupnu hrvatsku nematerijalnu baštinu.
Skvičalov izvanredan talent odlikuje se u ritmički raznolikoj i melodijski iznimno razvijenoj svirci, kao i vještini objedinjavanja ritmičko-melodijskih obrazaca u glazbenu cjelinu. Lijerica je, poput većine narodnih instrumenata, ograničenih izvedbenih mogućnosti pri čemu umješnost svirača određuje kvalitetu svirke, uz koju se gotovo nikada ne pjeva, već se svirkom prati izvedba plesova. Uz proizvodnju zvuka potezom gudala i mijenjanjem prstiju na žicama lijerice, pri izvedbi plesne glazbe lijeričar istodobno lupajući nogom po podu proizvodi ritmičke tonove poput bubnja, to jest čvrsto udara takt da bi plesači čuli ritam plesa. Skvičalo je mogućnosti koje lijerica nudi doveo do vrhunca neprestano varirajući i izmjenjujući melodijske motive i ritmičke tonove te je nesvakidašnjim umijećem uspio na lijericu prenijeti i melodije koje taj instrument zbog svoje jednostavnosti teško može odsvirati.
Plesni repertoar koji se izvodio uz svirku Skvičalove lijerice uključivao je starinske folklorne plesove kao i moderne plesove koje su Konavljani s vremenom prigrlili. Dio njih zabilježili su magnetofonskim snimkama i notnim zapisima cijenjeni hrvatski etnokoreolozi i etnomuzikolozi od kojih su svi od reda impresionirani i zapanjeni Skvičalovom muzikalnosti i virtuoznosti. Tako Stjepanov 1961. godine piše: Niko Skvičalo je jedan od najboljih lijeričara u Konavlima. Njegove odlike očituju se ne samo u svirci domaće poskočice i ritmički teškog potkola nego i snalažljivošću kojom je prilagodio melodiju slavonskog kola seljančice izvedbenim mogućnostima lijerice. To je učinio spretno, da nije narušio melodijske karakteristike tog kola.
Skvičalova poskočica, kao najpoletniji konavoski ples, ocijenjena je kao pravo malo remek-djelo folklorne plesne glazbe jer je riječ o jedinstvenom notnom predlošku u kojem je Skvičalo znalački oblikovao i objedinio preko pedeset ritmički različitih taktova te je melodijske motive uspješno oblikovao prema načelu kontrasta. Tako složene glazbene odnose Skvičalo je izveo i ritmički i melodijski kao nikada nitko prije ni poslije njega, a kao rijetka dragocjenost ističe se i njegova glazba potkola, jedinog konavoskog plesa uz koji se pjeva, u kojem Skvičalo vješto varira instrumentalnu dionicu. Osobitost je Skvičalove svirke što raznovrsne kraće ritmičko-melodijske obrasce ustrojava promišljeno, tako da ih plesači pri plesu lako primjećuju i vezuju za određenu plesnu figuru ili pokret.
Polovicom prošlog stoljeća pa sve do sedamdesetih godina Skvičalo je podučavao mlade iz Pridvorja i Gornje bande sviranju lijerice i balanju, a oni ga se sa zadovoljstvom prisjećaju: Rado ga se sjećam, nasmijan i poseban, sa znatiželjom smo ga gledali. Također, nakon Domovinskog rata kad je osnovano Kulturno umjetničko društvo Stjepan Radić, prema magnetofonskim snimkama revitalizirana je glazba plesova prema Skvičalovom sviranju te je tako, između ostalog, nastavljena duga izvođačka praksa plesno-glazbene folklorne baštine u Pridvorju. Iako je prema legendi Skvičalova lijerica pokopana zajedno s Nikolašem na groblju svetog Srđa i Baha, njegovu glazbu dalje mnogi mladi svirači udaraju o svoju lijericu pokušavajući doseći živost, privlačnost i plemenitost Skvičalova zvuka.