Niko Miljan

Možda nije toliko poznato, ali Cavtaćanin Niko Miljan, kao i nešto mlađe mu kolegice, Ivanka i Jelica Bukovac, praški su učenici velikoga Vlaha Bukovca. Niko Miljan rodio se u Cavtatu 7. ožujka 1891. godine, a kao mladić je, gotovo dvije godine, primao poduke i slikao u ateljeu Josipa Lalića. Nažalost, to njegovo rano formativno razdoblje slabo nam je poznato. Kao osamnaestogodišnjak, 1909. godine, odlazi studirati slikarstvo u Prag, gdje mu je uz Bukovca profesor bio i Jan Preisler.

Već 1910. godine u novinama Crvena Hrvatska u tekstu koji govori o Akademiji za Bogišićev spomenik tj. zabavi organiziranoj kako bi se prikupio novac za izradu i postavljanje spomenika Baltazaru Bogišiću, nailazimo i na spomen mladoga Miljana:

Ali što je najviše uzveličalo zabavu, to je živa slika. Mladi nadobudni naš umjetnik Niko Miljan učinio je sadreno poprsje Velikog Bogišića. Poprsje je tako uspjelo izrađeno, da nijesi mogao vjerovati, e je takova šta mogao izraditi umjetnik u povitku, već umjetnik, koji je u umjetnosti na pragu muževnog doba. Podignuće zastora otkri nam veličanstvenu sliku. Poprsje Bogišića na improviziranom monumentalnom staklu; do njega na lijevoj strani u pozi klicanja Crnogorac u finoj narodnoj nošnji sa crnogorskim zakonikom u ruci, s desne strane povorka Konavljana i Konavočica došli da ovijenčaju vijencem slave i obaspu cvijećem Velikog Bogišića, krv svoje krvi, diku i slavu naroda svoga! Ona lijepa i pitoma lica Konavočica i Konavljana, oni markantni i impozantni tip Crnogorca, slikovita narodna nošnja, uspjelo poprsje, lovor vijenac, cvijeće; sve to rasvjetljeno bengalskim svijetlom, uz pratnju zvukova himne: Slava Bogišiću, za ovu prigodu posebno komponovanu, na gledaoce je učinilo neopisiv dojam, dojam božanski! Netom se spustio zastor zaori dvoranom klicanje Velikom Bogišiću, Njegovoj sestri, Cavtatskoj dobročiniteljici, gospođi Bogišić i mladom umjetniku.

Miljan je u to vrijeme studirao na praškoj Akademiji i bio pod budnim okom mentora i sumještanina Bukovca. Studij je završio 1913. godine, ali je u Pragu ostao i za vrijeme Prvog svjetskog rata, sve do 1919. godine. Životni put usmjerava ga na pedagoški rad, tako da je razdoblje od 1919. do 1931. godine proveo kao gimnazijski profesor, radeći u Tetovu, Kruševcu, Zemunu i od 1928. godine u Dubrovniku. Samovoljno je 1931. godine zatražio odlazak u mirovinu kako bi se u potpunosti mogao baviti slikarstvom.

Niko Miljan često je izlagao, kako na skupnim tako i na samostalnim izložbama. Dominantna tema njegovog opusa je pejzaž. Vedute rodnoga Cavtata, Dubrovnika i dubrovačkog kraja česte su slike njegova opusa, naročito nakon 1931. godine. Kao i mlađe kolegice, Ivanka i Jelica Bukovac, Miljan je također sklon anakronom slikarskom izrazu, ne mijenjajući svoj stil unatoč drugačijim suvremenim tendencijama.

Stekavši dobre temelje od svojih profesora na akademiji, Niko Miljan slika, dosljedno svom stilu, neprijeporno dobre kompozicije. O tome često piše i likovna kritika poput one, nakon izložbe koju je imao u Pragu 1933. godine, u listu Narodni Stred:

Majstor Miljan pokazao je na 35 svojih platna svu jačinu svoje erudicije, u kojoj je doveo do izražaja u prvom redu sunčevu svjetlost i blankitno plavetnilo svoje uže domovine. Miljanova kompozicija i shvaćanje efekta boja pokazuju da je odličan učenik svog zemljaka profesora V. Bukovca i profesora Preislera s umjetničke akademije.

Niko Miljan opet će se vratiti u Prag i tamo provesti razdoblje Drugog svjetskog rata, ne napuštajući svoj slikarski izraz: praški motivi i vedute zamijenit će jadranska mjesta, ali i dalje slika motive mora i marina.

Nakon nekoliko godina provedenih u Zagrebu 1956. godine konačno se opet nastanjuje u Dubrovniku gdje će dočekati i kraj svoga života 1962. godine.

Iza sebe ostavio je veliki broj slika, a većinu njegovih djela karakterizira odlučni potez kista te istančani senzibilitet za kolorističke i svjetlosne efekte.