U nastanku života na dragoj planetici Zemlji prošli su milijuni godina, a u samom geološkom razvoju planeta milijarde. U beskonačnom svemiru na našem planetu prije otprilike 542 milijuna godina počeo se razvijati živi svijet. Time je započela geološka era koja je trajala do prije 251 milijuna godina, a u kojoj se razvio život u morima, nešto kasnije na kopnu, paralelno s prvim kopnenim biljkama, a tako i kukcima. No i prije toga planet je dugo stvarao uvjete za najprimitivnije oblike života. Prekretnice razvoja planeta i života na njoj obilježene su velikim katastrofama i izumiranjima koje su promijenile smjer razvoja živog i neživog svijeta.
Katastrofalni događaji postali su prekretnice geoloških era, pa se zna, na primjer, da okosnicu između velikih era paleozoika, mezozoika i kenozoika čine udari meteorita i posljedično drugi događaji koji su devastirali dotadašnji razvoj. U tim promjenama mnoge su vrste nestale, a nove se počele razvijati. Nama omiljena bića toga vremena, dinosauri, nestali su sa samim krajem mezozoika, na početku treće ere, odnosno kenozoika, već ih nije bilo. Bilo je to oko 65 milijuna godina prije nas. Za geološki razvoj Zemlje ova posljednja era, kenozoik, traje i danas, a podijeljena je na brojne periode, odnosno segmente koji su Zemlji i zemaljskim stanovnicima obilježavali značajnije promjene životnog okoliša.
Otac talijanske geologije Giovanni Arduino (1714. – 1795.) kao stručnjak za rude prvi je postavio klasifikaciju vremenskih doba razvoja Zemlje. Na njegove geološke opservacije krajolika alpske Italije kao i tamošnjih ruda nastavljao se istraživački rad drugih, od kojih je najveći doprinos razvoju geologije Sir Charles Lyell (1797. – 1875.) iz Škotske, koji je bio mentor Charlesa Darwina. On je zagovarao da danas djeluju isti prirodni procesi koji su djelovali u njenom nastajanju i koji su Zemlju i oblikovali. Ponudio je odgovore za objašnjenje klimatskih promjena, dao važan doprinos razumijevanju potresa kao i nastanku vulkana. Utemeljitelj je donekle i pojma antropocen koji se odnosi na geološku epohu koja počinje od značajnog utjecaja čovjeka na zemaljsku geologiju i ekosustave. I tako danas živimo u antropocenu kenozoika, ili bolje rečeno u epohi kad čovjek može zaokrenuti razvoj života na Zemlji.
Druga bića, biljna i životinjska, koje je planet Zemlja udomila u dugom evolucijskom razvojnom procesu, nisu bila te mogućnosti. Mnoga su nestala evolucijskim promjenama, katastrofama, izumiranjem iz bilo kojeg razloga, a neka su se ipak uspjela prilagoditi i ostati sve do danas.
Tako naš današnji biljni svijet koji živi fotosintezom odlikuju brojne evolucijske generacije, počevši od mahovina do razvijenih i brojnih kritosjemenača.
Početkom karbona, prije otprilike 358 milijuna godina, biljke polako nastanjuju obale. Današnji nasljednici tih prvih kopnenih biljnih bića bile bi mahovine koje nemaju žilni sustav i papratnjače kao prve prave biljne vrste. Evolucijski stariji, ako su uspjeli opstati, izmijenili su se i prilagodili, ali su im osnovne značajke iste i kao takve ih nalazimo u našem okolišu. One papratnjače koje su preživjele do danas smanjile su se s tadašnjih tridesetak metara na biljke visine do jednog metra.
Papratnjače kao prve biljke s biljnim organima i žilnim sustavom danas se nalaze u pet vrsta, od kojih su nam najpoznatije preslice i osladi. Osladi (Polypodiaceae) su velika biljna porodica razreda paprati koje nalazimo po cijelom svijetu, a u Konavlima na desetke vrsta. Za Konavljane je nepostojeći cvijet paprati imao magijske moći razumijevanja životinja, a u noći od svetoga Ivana mnoge je natjeravao na cjelonoćno lutanje po šumama jer se vjerovalo da samo tada cvate. Bila je to snažna solsticijska veza tradicijskog svijeta s mističnim nepoznatim, ali dovoljno realnim da negdje i ponekad prinese znanstvenom istinom, a negdje magijskim vjerovanjem.
Za razliku od paparati, preslice su svima poznate kao mali borići. Kad vidiš na ledini male boriće to su ti preslice, jako dobre za mjehur, čuli smo bezbroj puta. Znaju ljudi da je to mali borić, jer je nekoć bio velik, u vremenu kad su biljni pioniri osvajali svijet. Za razliku od paprati po sjenovitim šumarcima, preslice nalazimo i po polju, uz rubove šuma, na ledinama oko rijeke Ljute, na osunčanom prostoru, i to baš one koje su nam i ljekovite. Naime, postoji među ostalima i močvarna preslica (Equisetum palustre) koja je za ljudsku upotrebu otrovna zbog nekih alkaloida koje sadrži, premda ju je kod nas teže naći.
Poljska preslica (Equisetum arvense L.) trajnica je iz porodice papratnjača. Podanak joj je puzeći, pa se tako i širi tvoreći grupirana lokalna staništa. Iz podanka u proljeće niču smeđe stabljike koje na vrhu nose sporangije sa sporama združene u strobilus ili klas plodnih listova. Nakon njih razvijaju se zeleni borići, s brojnim listovima u pršljenovima. Biljka se skuplja kad se cijela razvije, suši u hladu i koristi za čajeve. Čaj od preslice mora se kuhati nekoliko minuta, nije dovoljno samo preliti vrućom vodom, a njime se liječe brojni urološki problemi jer se smatra dobrim diuretikom. Njena ljekovita svojstva su brojna, a informacije o ljekovitosti dostupne su u brojnim izvorima i literaturi.
Po Konavoskom polju i uz rijeku Ljutu još možemo naići na veća staništa preslica iako se već poprilično osjeća jesen i temperature su pale. Mi smo o njoj htjeli pisati u sezoni branja s naglaskom na liječenje, ali spazivši je dugotrajnu i upornu, odvela nas je na putovanje u daleku Zemljinu prošlost kad su biljke nastajale, velike i moćne da bi opstale samo one koje su uspjele preživjeti katastrofe prilagodivši se, pa što god to značilo.
Danas živimo, kako kaže znanost, u antropocenu, dobu homo fabera, koji se tek nedavno, vrlo nedavno, pojavio u razvoju Zemlje, a već ima svoju epohu, i već o njemu ovisi toliko toga na planetu.
Naše preslice se po tko zna koji put spremaju za zimu, one koje smo pobrali spašavat će nas od oteknuća nogu nakon dugih zimskih sjedanja i drugih problema, a umirući jesenji ciklus u prirodi samo je naizgled umirući. Priroda sad radi iznutra, naizgled miruje, a priprema se za nove vidljive cikluse, retrospektivno njeguje mudrost za budućnost. Jedno bez drugoga ne može. A preslice, dinosaurima su činile hlad, a ljudima su se bacile pod noge, svjesne da žive u antropocenu. Ako ne naučimo živjeti u skladu sa životom na Zemlji, nadživjet će i nas.