Svetačke medalje u Zavičajnom muzeju Konavala

Tradicijski se ženski nakit u Konavlima ističe brojnošću, raznolikošću i bogatstvom tipova te čini sastavni dio tradicijskog ruha. Većinu osobnog nakita žene su dobivale od zaručnika i njegove famije prigodom vjeridbe, odnosno malog i velikog obilježja, pri čemu se ogledalo i bogatstvo obitelji. Među brojnim i tipološki različitim primjercima nakita, uglavnom izrađenih od zlata i srebra, djevojka se vjeridbom darovala i s dvije ili tri svetačke medaljice.

Medaljoni s prikazom svetaca su poput kralješa i inkunjica, sakralni predmeti koji pripadaju skupini takozvanih devocionalija, nazivu nastalom prema latinskom devovere, u značenju zavjetovati. Njihova je primarna svrha poticanje i očitovanje pobožnosti te njeno iskazivanje u svakodnevnom životu, čega u Konavlima nikad nije manjkalo. Konavoke su svoje svetačke medalje vješale na svoje kralješe ili nosile oko vrata na sinđiru, pri čemu je upravo fizička prisutnost ovih nabožnih predmeta pružala osjećaj zaštite i sigurnosti od bolesti i drugih nedaća, a za starija vremena bilježimo i njihovo korištenje u svrhu zaštite od uroka. To se ponajprije odnosi na zaštitu djece pri čemu su se prve vlasi dječje kose stavljale u medalju i nosile u njedrima, a kao izraz najdublje pobožnosti prisutan je u pogrebnim običajima kad se Konavoke ni u smrti nisu od njih odvajale. Osim religijske namjene treba spomenuti i dekorativnu funkciju svetačkih medaljona jer su se njima Konavoke i kitile, ponajprije svetačkim danima i u velikim životnim događajima.

I dok su svetačke medaljice na hrvatskom tlu najčešće izrađivane od jeftinih, neplemenitih metala poput bronce, bakra, aluminija, u okrilju Dubrovnika, kao velikog zlatarskog središta od 13. pa sve do sredine 20. stoljeća, konavoske svetačke medalje izrađene su od plemenitih metala, najčešće srebra, ali i zlata. U fundusu Zavičajnog muzeja Konavala čuva se nekolicina takvih medalja s uglavnom manjim varijacijama u izgledu, izradbi i sadržaju, a koje su vrijedan doprinos u razumijevanju kako iskaza pučke pobožnosti tako i stilskih i morfoloških obilježja tradicijskog nakita.

Svetački srebreni medaljoni u Zavičajnom muzeju veličinom osciliraju od četiri do osam centimetara te se razlikuju oblikom koji varira od kružnog i ovalnog do romboidnog, obavezno razvedenim floralnim i vitičastim ukrasom rađenim tehnikom filigrana. Svi medaljoni imaju alku za vješanje, što potvrđuje njihovu primarnu namjenu nošenja na krunicama ili oko vrata, a centralno mjesto medaljona zauzima lik sveca u krugu promjera jednog centimetra po čijem se rubu nalazi natpis na latinskom ili hrvatskom jeziku.

Većina medaljona sadrži reljefni prikaz sveca na obje strane, poput lika svetog Franja Ksaverskog prikazanog u profilu s popratnim natpisom na latinskom jeziku s.franc xa.s.tes. što bi značilo sanctus franciscus xaverius societas iesu odnosno sveti Franjo ksaverski jezuit. Nadalje, bilježimo i medaljon s istovjetnim prikazom Isusa s aureolom na obje strane, s natpisom SAL. MVND.SALV.NOS. u značenju Salvator mundi salva nos odnosno Spasitelju svijeta spasi nas.

Najzastupljeniji svetac je dubrovački parac, sveti Vlaho, čiji lik bilježimo na više medaljona, najčešće obostrano prikazan uz natpis na hrvatskom jeziku SVETI VLAHO MOLI ZA NAS. Također, prisutni su i medaljoni s različitim reljefnim prikazima svetaca na prednjoj i stražnjoj strani poput onog s prikazom konavoskog zavjetnog sveca, svetog Antuna s djetetom, dok je na drugoj strani tog medaljona prikaz Isusa s ranije objašnjenim natpisom SAL. MVND.SALV.NOS. 

Svetačke medalje konavoskih žena, osim što odražavaju duboku tradicionalnu pobožnost, čine i važni dio narodne nošnje, ali i svjedoče o pripadnosti kraju koji je iznjedrio najbogatiju filigransku i zlatarsku djelatnost u povijesti naše zemlje.