O konavoskom vezu – I. dio

Ono što povezuje sve Konavoke zasigurno je umijeće izrade konavoske utkanice, dobro poznate pod nazivom konavoski vez. Koliko znamo iz dosadašnjih istraživanja, ovaj oblik i način na koji nam je konavoski vez poznat uvriježen je u Konavlima preko dvjesto godina. U muzejima u Hrvatskoj i u svijetu, kao i u privatnim zbirkama, koliko znamo, ne postoje živi primjerci starijih poprsnica od onih iz 19. stoljeća. Međutim, na grafikama umjetnika, u putopisima, arhivskim spisima i spominjanjima u književnim djelima, vezena košulja nije nepoznata stvar.

Ipak, ne smijemo olako zaključiti da je svaki spomenuti primjerak vezenog odijela u Konavlima bio neki oblik konavoske utkanice. U Konavlima je usporedno s ovom utkanicom postojala još jedna vrsta veza po broju i to svima poznati mrki vez, starinski vez, ili kako ga u muzeju nazivamo, konavoski mrki vez. Konavoski mrki vez i konavoska utkanica dva su potpuno različita umijeća izrade i pripadaju različitim običajnim vrijednostima.

Mrki vez se od kraja 19. stoljeća izbacio iz uporabe u konavoskom odijelu, a konavoska utkanica nastavila je s razvojem u svim svojim običajnim oblicima. U svojim posljednjim oblicima dočekala je generaciju druge polovice 20. stoljeća na brojnim prikupljenim početcima koje nalazimo po konavoskim kućama, ali i na živim modelima konavoskoga života, našim babama, tetkama, susjedama i ostalim konavoskim ženama. Do Domovinskog rata većina starijih žena oblačila je svoje nošnje na svečanim prilikama, mnoge i svakodnevno, a na njima je neizostavan dio bio konavoski vez.

Konavoski vez pripada utkanicama, korpusu najjednostavnijih vezova po broju. Utkanice su pronađene i među rijetkim arheološkim nalazima, poznatima još od prapovijesnog doba. Pojavljuju se u svim starim kulturama, gotovo po cijelom svijetu. Osobito bogatstvo ovog načina ukrašavanja odijela nalazimo u zemljama koje naseljavaju slavenski narodi, a najveću sličnost s našom utkanicom zamjećujemo na ukrašenim nošnjama iz nekih područja Ukrajine. Upravo iz ovog razloga smatra se da je ova utkanica stigla na naše područje doseljavanjem korpusa slavenskog stanovništva.

I nije se samo u Konavlima zadržala do danas. Brojne su hrvatske nošnje ukrašene utkanicama, od one iz Dalmatinske zagore, Ravnih kotara, Žumberka, Peroja, sjeverne Hrvatske ili Slavonije. Svugdje je utkanica preživjela u nekom svom obliku i svugdje bismo mogli pronaći komparativne vrijednosti koje dijelimo. Međutim, u Konavlima je utkanica preživjela u bogatoj strukturi i ponudi uzoraka za koje vrijede čvrsta pravila koja vezilje neizostavno poštuju.

Stroga struktura i nepodržavanje kreativnih izričaja unutar nje je i održala oblike konavoskoga veza sve do danas. Iz generacije u generaciju vrijedila su ista strukturna pravila, a promjena mode gotovo da vezove na nošnjama nije ni dotakla, ako izuzmemo pojavnosti kao što je veliki silazak u akromatsko u 20. stoljeću koji je zabilježen svugdje. Premda, tijekom vremena je najvjerojatnije izgubljeno znanje o apotropejima, arhaičkim simbolima i ostalog što nam je poznato iz komparativnih istraživanja.

U Konavlima je vezenje konavoskoga veza bila rabota svih djevojaka do udaje. Vezovi su dio ruha, dote, odnosno prčije koja je u predindustrijskom vremenu bila u cijelosti vlastiti ručni rad. Lokalni trgovci s vremenom su nabavljali materijale potrebne za odijevanje, ali je vezeni dio ostao osobni predmet svake vezilje. Počinjalo se u ranom djetinjstvu, ostatcima svile, vunice ili travom po nekom lošem postavu, a kad bi se svladalo tehniku, započinjalo se s vezovima koji će se nositi. Djevojčice su vezle na paši, učile od starijih, a donosile doma izvezene dijelove u izvještaj majci, teti ili kojoj drugoj ženi koja je pratila da se ruho priprema.

Do udaje bi zgotovile čak do četrdesetak vezova, ovisno o okolnostima, za sve svoje prilike. Poprsnice za svaki dan i kad su mlade i za starost, one za boljega, za misne prilike, posjete i odlaske u grad te one vrlo svečane za krsna imena, vjenčanja, svečanosti, najsvečaniji svakako za vlastito vjenčanje, a tako i za ukop.

Poznato nam je da su od početka 19. stoljeća žene vezle poprsnice i orukavlja odvojeno od tkiva košulje te su ih kao samostalne predmete prišivali uz košulje, no nije oduvijek bilo tako. Vez je prvotno bio dio tkiva odijela, u 18. stoljeću najvjerojatnije kao vezeno opleće koje se prišivalo uz donji dio košulje.

Kako se vez odvojio od košulje, brojnim se primjercima moglo iskazivati stupnjevanje svečanosti ili korotnosti neke prilike. Inačice pojedinih uzoraka množile su se, a zajedno su rezultirale u tristotinjak različitih uzoraka koji se koriste u utkanicama konavoskoga veza. Prepoznavanje određenog stanja žene kroz njen vez svodilo se na osnovna pravila koja su bila prihvaćena na cijelom području Konavala.

Kako bi izvele određeni uzorak veza, djevojke su s naličja odbrojavale niti postava preko i ispod kojeg se provlači konac te na taj način tvori uzorak. Rad s naličja omogućio je izuzetno uredni izgled veza s lica. Na naličju se odbrojavalo parne i neparne zabotke te se izmetalo vezeninu po postavu. Otuda i izmet kao riječ za navezeno polje. 

Bogatstvo konavoskoga veza u svojim uzorcima i pravilima koje smo naslijedili priča je puno veća od lokalne. U sačuvanim pabircima velike nematerijalne baštine naših predaka ostala je snažna poveznica sa znanjima i vjerovanjima svjetova koji su živjeli u skladu s vlastitim okolišem i koji su, dohvaćajući ga drugim osjetilima, bilježili svoju svjesnost na način koji mi danas tumačimo uglavnom estetski. U međuvremenu, u blago konavoskoga veza upisala se i lokalna konavoska priča veza, uzgoja svile i ženske snage kao najsnažnije sidro u lokalnom identitetu.

Konavoskim vezom danas nazivamo sve što se veze iz palete uzoraka utkanica koje su se razvile u poprsnicama i orukavljima u Konavlima. Pa tako, osim u ruhu nevjesta, konavoski se vez u 20. stoljeću našao na velikom broju primjeraka crkvenog ruha, upotrebnih predmeta kao dekoracija odijela i pokućstva, ne samo u Konavlima već i u Dubrovniku, a i dalje. Nadajmo se da će se akomodat s nadolazećim vremenima.