ZMK-930
Selo Mrcine, današnja Dubravka, smjestilo se na sjeveroistoku Konavala, na tromeđi s Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Prirodni položaj naselja povoljan je za poljoprivredu jer je to područje izrazito bogato izvorima pitke vode, a obradivo se zemljište kaskadno spušta prema Konavoskom polju. Poviše sela nalazi se prijevoj koji je kroz povijest bio glavna i jedina prirodna veza istočnog dijela Konavala s brdovitim zaleđem.
Ta prirodna komunikacija omogućila je česte posjete prekograničnih naroda, koji su s vremenom rezultirali formiranju place u Mrcinama. Gore na Mrcinam ti je bila stara crkva pa ondar ti je bila ona placa, poviše crkve. I tu ti je bila velika Klaića kuća i pošta je tu bila, a ispred nje je bila placa. A gore bio ko jedan skalinić, međica, i gore ti je do Grmojezove kuće, zvalo se je kaldrma, bila velika uzbrdica i tu bi ti ozgar Vlasi dogonili one brave prodat, a ozdor bi ti naši Konavjani, uja, rakije, vina… jedno za drugo oni prodavali. Zamjenjivali.
Placa ili kako je još zovu, pazar, održavao se svake nedjelje u godini, od ranog jutra do noći. Na placu u Mrcinama iz Hercegovine je dolazila sva vrsta stoke, kokoši, jaja i razno povrće poput krtole i glavatog kupusa, dok su Konavljani trampili ulje, vino, rakiju i druge proizvode. Malo raznovrsnija ponuda dolazila je iz Vitaljine, jer su Vitaljani donosili suhe smokve, naranče, rogače i drugo.
Placa je bila neđejom cijeli dan, a Vlasi bi doma išli po noći, gonili su konjima doma. Ondar od onamo, Vitajani bi gonili naranče, suve smokve i rogače na konjima, a ozgar bi Vlasi brave i to. Iz Jute je stara Mare Đivanovića imala stupu pa bi stupala sukno, pa bi svake neđeje natovarila konja i doćerala na Mrcine gore, to bi naplatila što bi radila.
A Vlasi su imali i kokoši i jaja, sira, masla i svašta. Pokonji Dobrašin je išo na Mrcine i imo je kokoš. I jednom išla Vlajina u njega u mlin i mjela dolje i ukrala mu kokoš. I došo on na Mrcine, neđejom, i kaže ‘nu ti moje Šare!’ Donijela Vlajinja onu kokoš prodat.
U doba kad se sušilo meso zamjena se vršila u ulju: Tu je bilo dosta brava, ja znam da je moj ćaća 7-8 kupio, pa objesio za posolit. Naši bi dali uje, a oni bi ozgar brave.
Arheo plan d.o.o.
Budući da placa u Mrcinama nije bila jedina placa u okolnom području, iako je to okolno područje bilo odaljeno po desetke kilometara, kazivači koji su tada živjeli u Mrcinama sjećaju se kako bi subotom uvečer iz Hercegovine prolazile karavane koje su vodile svoja dobra na prodaju u Herceg Novi. Prelazili su preko prijevoja poviše sela jer je to bila najbliža i najblaža linija od brdovite unutrašnjosti do Herceg Novog. A po noći bi subotom išli drugi Vlasi ozgar u Novi na placu, gonili bi jer je bilo i u Novom placa. Pa bi subotom po noći cijelu noć mogo čut konje kako idu.
No, nisu svi gledali pozitivno na placu u Mrcinama. Naime, u Ljetopisu župe Pločice pod poglavljem o vjerskom i moralnom životu ljudi iz Župe, oko 1900. godine svećenik nezadovoljno piše: Moralnom i materialnom nazadku, osobito gore navedenim selima, kriv je podosta nedjeljnji Pazar na Mrcinam gdje uplijeva narod iz Konavala i tu se priučava svakakvim zlima. Mnogo puta, a osobito ženske uzimlju kriomice u svojoj kući raznog živeža, pak tu prodadu, a sa dobivenim novcem se zabavljaju. Ovdje se nađe Konavljanin za istim stolom sa drugim inovjernicima, upija njihove ideje vjerske i tako stiče pomućene pojmove o svojoj vjeri i svojim starješinam.
Izvor: Kapetanić, Niko. 2008. Konavle na starim razglednicama. 1898. – 1944. Općina Konavle. Cavtat.
No, bez obzira na spomenute kritike, placa u Mrcinama bio je pozitivan način spajanja i razmjene nespojivog. Spajanja i razmjene među granicom odvojenih naroda. Tu se sastajalo, dogovaralo, upoznavalo i zabavljalo sve do početka Drugog svjetskog rata, nakon čega je pazar još kratko nastavio djelovati, ali nikad više u obujmu koji je imao pred sam rat. A placa je trajala dosta, sve dok je oni Drugi svjetski rat došo 41. Ondar su došli Talijani i zaratilo se i stalo. Onda je nestalo i više nije bilo.