Hondelj

Najstarije poznato žensko oglavlje u Konavlima je hondelj, starinsko pokrivalo koje stilski pripada gotičkim oglavljima s rogom preko kojeg se polaže pokrivača. Oglavlja u obliku roga spominju se već u 14. stoljeću kada Dubrovačka Republika odredbama zabranjuje njihovo nošenje, no unatoč tome konavoski se hondelj u upotrebi zadržao sve do kraja 19. stoljeća.

Kao složeno žensko oglavlje sastoji se od više dijelova odnosno od podloška, marame, kite i igli. Podložak je izrađen od dva snopa lanenih grančica savijenih u luk koji zajedno čine eliptični oblik koji se po volji rasteže prema obujmu glave. Na prednjem spoju lukova iznad čela pričvršćen je zaseban trapezoidan dodatak poput roga, također izrađen od lanenih stabljika dok su na stražnjoj strani podloška pričvršćene kite od gustih lanenih ili svilenih niti koje vise nad vratom. Cjelokupan podložak omotan je lanenom maramom koja na rubovima užih stranica ima utkane crne pruge, a dva slobodna kraka marame povezuju se u čvor nad čelom tako da prekrivaju rog. Upravo se u vrh roga zabadanjem apliciraju i do trideset tri ukrasne igle s glavicama izrađenih od raznih materijala, od bakrenih, srebrenih i pozlaćenih filigrana do izrađenih od šarenog murano stakla. Prema kazivanjima, žene su pri stavljanju igli na hondelj zagovarale i molile: Dao Bog ovoga, dao Bog onoga…

U svojoj primarnoj funkciji hondelj je oglavlje udane žene, ali nosile su ga i starije neudane djevojke kao i djevojke s izvanbračnim djetetom, s određenim razlikama koje su davale informaciju o bračnom statusu. To se prvenstveno odnosi na boju kite na zatiljku glave koja je kod udanih žena bijele boje, a kod neudanih ili onih koje su se s nekim zaboravile šarene, najčešće crvene i žute.

Nadalje, hondelj sa šarenim kitama nije imao poseban drveni dodatak u obliku roga nad čelom te se shodno tome nije kitio ukrasnim iglama kao hondelj udanih žena, a o tome je pisao Baltazar Bogišić u svome djelu Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena: Prije je bio običaj da djevojka kada je prešla godine udaje, a neudala se, da je morala nositi hondelj sa šarenom kitom (jer žene nose bijele kite) i bez glavičastijeh iglica, koje se ne vide na hondelju mužatica. Sad je taj običaj nestao.

Hondelj, odnosno pripremljen podložak sa svim svojim dijelovima stavljao se na kosu spletenu u vijenac od dvije pletenice dvostruko prepletene na zatiljku tako da je nadvisivao čelo nad razdijeljenom kosom. Uz svakidašnju nošnju nosio se samostalno, a prilikom teških poslova zbog svoje neprikladnosti za rad žene su ga skidale i zaticale za pas.

Za svečane prilike, uz svečano ruho, preko njega se obavezno polagala pokrivača zlatnica od više slojeva u raznobojnoj svili, to jest s raznobojnim vezom, dok se pokrivača objelica, bijela čipkana marama s bijelim svilovezom nosila preko hondelja za vrijeme žalovanja. Također, u koroti su se na vrh roga hondelja stavljale ukrasne pribadače sa staklenim tamnim glavicama. Treba naglasiti da su pokrivače ukrašene čipkanim prugama danas jedini pokazatelj postojanja dubrovačke ranorenesansne čipke poznate pod nazivom point de Raguse na području Konavala.

Konavoski hondelj rezultat je stapanja elemenata različitih povijesnih epoha. Dok je sam hondelj gotički element, odnosno primjer složenog kasnosrednjovjekovnog oglavlja, pokrivača odgovara renesansnom velu, to jest renesansnom načinu pokrivanja glave. Srastanjem ova dva po razvojnom obliku različita predmeta u jednu cjelinu hondelj je stekao svoje konačno oblikovanje kakvo ga danas, unatoč malom broju sačuvanih primjeraka, poznajemo.