Dobrovoljnim doprinosom također je ove godine uvedeno i električno svjetlo u crkvu Maticu kao i u župnikov stan. Na Božić na ponoća električno svijetlo u momentu zapjevane ‘Gloria’, puno je doprinijelo veselom ushitu srca, te se je pričinilo, kako je jedna dobra gospođa rekla, da se je zbilja porodio Gospodin. Neka bude sve na veću slavu Božiju! – zapisao je cavtatski župnik Don Ivo Dagonig na Božić 1930. godine.
Električna struja stigla je u Cavtat zahvaljujući inženjeru Branku Ečimoviću iz Sarajeva. On je nešto ranije, te iste 1930. godine, izgradio dizelsku elektranu s dva motora po 25 KS. Motori su bili proizvod tvrtke Deutz s trofaznim generatorima ELIN. Tom prilikom struju je dobilo 27 domaćinstava, a bilo je i pet javnih rasvjetnih točaka, i to jedno sa žaruljom od 100 W, a četiri sa žaruljama od 25 W. Tako je Cavtat dobio struju gotovo četrdeset godina nakon što je prvi trofazni prijenos električne energije demonstriran na Međunarodnoj elektrotehničkoj izložbi u Frankfurtu 1891. godine. Odnosno, 34 godine nakon što je prvi komercijalni elektroenergetski sistem stavljen u pogon u američkom Buffalu, 1896. godine, a koji tada dobiva struju iz elektrane na slapovima Nijagare. Prve hidroelektrane na svijetu, izgrađene 1895. godine, koristeći Tesline patente koji su se temeljili na izmjeničnoj električnoj energiji.
I Dubrovnik će 1896. godine upoznati električnu struju, ali samo u prostoru hotela Imperial, gdje je bila postavljena kućna električna centrala.
Prva pak dalmatinska hidrocentrala Jaruga, na Skradinskom buku, ujedno i prva europska hidrocentrala, izgrađena je 1895. godine, a gradila ju je tvrtka Ante Šupuk i sin koju su utemeljili načelnik Šibenika i njegov sin Marko. Marko Šupuk bio je pomorski kapetan koji je posjetio Međunarodnu izložbu u Frankfurtu i bio impresioniran uspješnim pokusom prijenosa veće snage trofazne struje. Otac i sin udružili su se s ing. Meichsnerom, koji će nešto kasnije predložiti projekt elektrifikacije Dubrovnika, i nakon što su dobili potrebne dozvole, krenuli su u izgradnju hidroelektrane koja će biti puštena u pogon dva dana nakon one na Niagari.
O uvođenju električne javne rasvjete koja bi zamijenila uljane i petrolejske fenjere, u Dubrovniku se raspravljalo na sjednici Općinskog vijeća već u veljači 1897. godine. Načelnik Frano Gondola predstavio je ponudu tvrtke koja je iskazala namjeru uvođenja električne rasvjete u Dubrovniku i predložio je osnivanje odbora koji bi ponudu trebao proučiti te vijeću podnijeti izvještaj. Odbor za električno osvjetljenje grada i Gruža, kako je bio nazvan, u siječnju je 1898. godine predstavio ponudu ing. Meichsnera u ime bečkog društva Oestereichische Eisenbahn – Verkehrs Anstalt.
Načelnik Gondola načelno je bio za prihvaćanje ponude, ali trošak od 7000 forinti godišnje činio mu se pretjeran i nije bio siguran hoće li to iscrpiti gradske financijske mogućnosti. Vijećnik dr. Matijević predložio je da se za prvu ruku postave električne žarulje od 16 svijeća u već postojeće petrolejske fenjere, što je bilo i prihvaćeno. 1901. godine zasjala je javna rasvjeta, prvo u Gradu, na Pilama i Lapadu, a zatim i na Pločama i u Gružu.
S javnom rasvjetom uvijek nailazimo na slične probleme, pa se tako u novinama iz 1939. godine našla i obavijest sljedećeg sadržaja:
Pr. nedjelje je bilo ružno vrijeme, oblačno i kišovito, a električna javna rasvjeta nije bila užežena do 6 i po s. poslije podne, premda je bilo već dobro mračno. Kad znamo da često gori kad ne treba, onda s pravom očekujemo, da se rasvjeta upali onda kad je potrebno. Molimo malo više pažnje.