Brštan

Trganje loze koje je u punom jeku svuda oko nas podsjetilo nas je na vinsku vezu koja nas povezuje na daleko i na široko. Vinska loza proširila se po svijetu brzinom kojom se zavoljelo vinski napitak, piće bogova i smrtnika. Onaj kojemu grčka civilizacija pridaje patronat na vinske priče je Dioniz, ili kasnije u rimskoj eri zvan Bakus ili Bakho. I baš kako je vino piće i smrtnih i vječnih, tako je Dioniz bio gospodar i živih i mrtvih, s desna Zeusu. Njegov otac je kralj grčkog panteona Zeus, a majka obična smrtnica Semela, doduše kćer naše Kadma, kralja Tebe, koji se protjeran s Harmonijom prema predaji skućio na području Konavala. Oni su se na kraju svog života pretvorili u zmije i zauvijek ostali na konavoskom tlu.

Njihov unuk Dioniz rastao je s kišnim nimfama i još kao mlad je upoznao lozu i vino koje su postale ishodište njegova života. Kao mladić, plijenio je ljepotom, a ljubomorna Hera prorekla ga je na ludilo lutanja svijetom. Putovao je po cijeloj Aziji, učio ljude oko loze i dijelio znanje pravljenja vina. A znanje pravljenja vina nije samo bio omjer sastojaka grožđa s okruženjem, bila je to znanost miješanja i drugih biljaka, meda i ostalih sastojaka zajedno s vinom kako bi se stvorilo željeno djelovanje. I na samim početcima, znanje o cijelom zajedničkom učinku sastojaka u napitku predstavljalo je dionizijski kult. Kasnije se kult razvijao u različite svoje oblike, sve do moderne povijesti gdje se posredstvom vina i sastojaka u njemu dolazi u halucinogena stanja, transeve, stanja posebne svjesnosti ili nesvijesti, umrtvljenja od životnih tegoba i, kako bi jednostavnim jezikom sela rekli, do pijanstva. Sve, naravno, ovisno o stanju duha, količini želja i supstanci koja čini vino, ali i o trendovima koji vladaju.

Miješanjem drugog bilja u vina dobivali su se različiti utjecaji na duh i tijelo i od tud je veza Dioniza kao boga vina s travarima. Svaka biljina ima svoju kemiju, funkciju, a s tim djelovanje. Mnoge biljke među travarima upravo se za liječenja koriste kao sastojci vina. Posljedično je poznavanje trava služilo ne samo za liječenja i trovanja, već i za manipuliranjima stanjima duha onima koji to žele. Dioniz je utoliko smatran i travarom, jer je tvorac čarobnog vinskog napitka u koji su stavljane biljne substance koje su trebale djelovati. Naziv dionizijevi kultovi s vremenom se odnosio samo na događaje transa, ludila i razvrata.

Jedna od biljina koja se uvijek spominje uz Dioniza i koja krasi njegovu glavu je bršljan. Onaj isti bršljan s kojim se borimo otimajući baštinu pustolovini. Onaj koji guta i guši stabla, grli suhozidine koje bez njega više ne mogu samostalno stajati, penje se po kućama ispijajući fuge i razgrađujući ih kako bi se vratilo počelu. On je među biljkama u prirodi onaj koji prvi razgrađuje svom snagom i vraća na početak.

Veza Dioniza s bršljanom je višestruka. Bršljan (lat. Hedera helix) je trajnica, vazdazelena koja ne prestaje raditi. Dugovječna može narasti kao najveće stablo, a grana koja je prve godine zelena grančica može doseći i do 20 cm promjera. Iz korijena, kao i iz grana, ispušta male korjenčiće koji se lijepe na podlogu iz koje crpi život i pretvara ga u svoj. Listovi su naizmjenični, jajasto ušiljeni i stoje na kratkim peteljkama. Lako ih zamislimo jer su u umjetničkom izražavanju simbolička dekoracija svega floralnoga, na dnu dopisnice, uz rub pozivnice, na antičkim natpisima, oko stupova, oko rubova, brštan prijeti sa svake strane. I Tristan i Izolda su u vječnom počivalištu povezani bršljanom u jedno.

U prirodi gdje se širi svom silinom i pod noge baca sve što čovjek ne koristi izuzetna je hrana pčelama i pticama. Grmovi rasvjetanih brštana na suhozidnim međama puni su pčela i po našem primorju ostaju gotovo jedina pčelinja paša. A plodovima se obilato goste ptice. Za nas ljude su plodovi otrovni, a lišće se koristi u različite kozmetičke i ljekovite svrhe.

Na grčkom jeziku bršljan se zove kissos zbog još jedne veze s Dionizom. Naime, jedna od mitskih priča govori kako je Dioniz imao sina koji je u igri s ocem umro, a Dioniz ga nije mogao spasiti. Tu strašnu tugu umanjila je božica Zemlje Geja pretvorivši Dionizovog sina u bršljan. Iz tog vjerojatno proizlazi svetost ove biljke za Dioniza kojega vitica bršljana krasi na svakom antičkom prikazu. A bršljan je i jedan od sastojaka vinskih napitaka u poznatim kultovima.

Veza vina i bršljana ostala je i u srednjem vijeku. Obješeni bus bršljana ispred konobe značio je da se u zgradi prodaje vino. Koristio se i za zimsko kićenje kuća na sjeveru Europe kako zbog svoje zimzelenosti, tako i zbog svojih atributa koji su se pretopili u simbolička svojstva ove biljke. Kod nas je taj običaj prepoznat u korunavanju kuće i bršljan će tu uglavnom izostati, vjerojatno od konavoskog straha da se ne prizove razgradljiva moć ovog biljnog bića. Mi u kuću unosimo badnjake, lovoriku i maslinu, u našem korunavanju bršljan dolazi na red ako ničega drugoga nema.

Vinograd treba slugu, a ne gospodara, a gdje je dobar sluga bršljana nema. Sluga zapravo služi gospodaru da ga održi od razgradnje, uništenja, da daje plodove kojim će se gostiti u vinu i bogovi i smrtnici. Bršljanu je ostalo da gospodari gdje nema sluge, da hrani pčele i ptice i otima sjećanju sve što je bilo u vječnost.