Prezentacija konavoskog folklora koja je započela davne 1967. godine nedjeljnim glazbeno-plesnim priredbama na trgu svetog Nikole u Čilipima domaćim i inozemnim posjetiteljima prezentirala je i nudila sadržaj izvorne tradicijske kulture Konavala. U organizaciji Turističkog društva Čilipi i tadašnjeg Kulturno prosvjetnog društva Vladimir Nazor, odnosno današnjeg Kulturno umjetničkog društva Čilipi, a u suradnji s turističkim agencijama iz Dubrovnika osmišljen je zabavan i ugodan sadržaj koji je postao neizostavan turistički izlet. S obzirom na uspjeh priredbe u vidu broja posjetitelja koji je iz godine u godinu samo rastao, razvijala se i ponuda te je vrlo brzo zaživio i prigodni etnosajam kojim su Konavoke dobile mogućnost prodaje svojih rukotvorina, naročito konavoskog veza.
Prema sjećanjima kazivača do njegovog je nastanka došlo sasvim spontano: To su prvo započele dvije sestre Pujove, tete Marija udana Matić i njezina sestra pokojna Nikica, one su prve to počele. Prodavale su ti vezovi na pižulu od crkve, kraj vrata tamo. I onda su ovi došli na ideju da bi to mogli i oni. One su prodavale onaj pravi konavoski vez na milju za stolove. Potaknuti pozitivnim reakcijama turista na mogućnost kupovine uporabnih tekstilnih predmeta s konavoskim vezom te na poziv organizatora brojne su Konavoke počele vest za prodaju i to je bio jedan dobar izvor prihoda za žene. Vezlo se lijepo rađeno vezivo, precizno, ne ono da je provučeno jedna žica nego punjeno što bi rekli. Prodavale su najviše milje raznih veličina, kvadratno, nisi mogo konavoski vez napravit okrugli. Uzimali su se detalji, uzorci iz konavoskog veza, s poprsnica i s rukava najviše, ošve, onda su se vezli okolo po platnu, ako bi platno bilo veće išo bi obavezno isti takav kvadratić unutra. I obavezno ažur, on je bio kompliciran, radilo bi se jednostavnije.
Sukladno rastu popularnosti priredbe širio se i broj prodavača koji bi bili sve dolje do magistrale, u Boškovića, a rastao je i broj preprodavača čiji proizvodi nisu imali puno veze s konavoskim rukotvorstvom: Ljudi su prodavali rode, one drvene rode, konje, magarce, vreće, torbe. Prodavalo se i iz Slavonije košulje koje uopće nisu bile konavoske i to krcato. Prodavali su i one kačkane, kukičano i to nisu ovdje ljudi radili nego iz Slavonije, iako su to i ovdje znali ljudi to radit. Albanci su prodavali teće, košare, ma svega. S obzirom na to da je sam koncept turističke ponude prezentirati Konavle, Turističko društvo ubrzo je donijelo preporuku da se može prodavati samo konavosko vezivo, a istovremeno se kod konavoskih vezilja dogodio pomak u vezenju, odnosno sve je više različitih uporabnih predmeta s konavoskim vezom bilo u ponudi: nisu samo više milje nego su prodavali napice, dječje haljinice sa detaljima konavoskog veza, bursice, kušiniće za iglice, senjalibre, futrele za očale, a vrhunac su bile tacne s vezom i to su dosta kupovali.
Također, prodavačice su s vremenom primijetile koji se uzorci bolje prodaju te kakve boje najviše privlače kupce, pa su prilagođavale vezivo tržišnoj potražnji pri čemu se konavoski vez sve više pojednostavnjivao, a vrijeme uloženo u izradu tekstilnim predmeta se skraćivalo. Isto tako su se sve više koristila platna kojima ni postava nije bila jako zbijena da je lakše, da ide brže i da je veće, a kupovala su se i platna kroz koja je već bilo ono ko istočkano kao da je ažur i unutra su se samo u te kvadratiće stavljale neke zvjezdice i napica bi se od toga napravila. Ali bilo je uvijek i lijepog pravog konavoskog veza s rukava za kupit, ali manje se prodavo i bio je skupji.
MIGK-ID-21
Zakon tržišta utjecao je čak i na ponudu ovog malog konavoskog prodajnog sajma za koji ipak možemo reći da je sačuvao koliku toliku autentičnost konavoskog rukotvorstva i koji je u sad već polustoljetnoj tradiciji omogućio da konavoski vez “putuje po svijetu”. Iako su ratne godine rezultirale nepovratnim gubitkom većine konavoskog veza po konavoskim kućama, vještina vezenja nikad nije izgubljena te je konavoski vez u poslijeratnim godinama revitaliziran da bi 2015. godine njegova izrada dobila zasluženo nacionalno prepoznavanje i priznanje kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Ipak, u posljednje se vrijeme broj vezilja na štandovima smanjivao, a Zakon o fiskalizaciji koji je donesen 2012. godine potjerao je one posljednje Konavoke u prodaji svoga blaga.