Vlaho Bukovac – izlaganje na pariškom Salonu

Pariški Salon, zahvaljujući iznimno dugoj izlagačkoj tradiciji, kao i svojoj prezentacijskoj grandioznosti, postao je najvažnija europska umjetnička manifestacija 19. stoljeća.

Kao oficijelna izlagačka praksa pariške Académie des Beaux – Arts, Salon tradiciju predstavljanja umjetničkih djela započinje još 1725. godine, premda možemo reći da, u nešto drugačijem obliku, njegova prapovijest seže još u 1667. godinu. Tada se po prvi put održala izložba članova, odnosno nastavnika Akademije u Salonu carréu u Louvreu, pa su i kasnije izložbe, iako su se održavale na drugom mjestu, zadržale naziv – Salon.

Naravno da je Bukovac, čim je 1877. godine stigao u Pariz, nastojao da i njegove slike budu izložene na Salonu, što mu je i uspjelo već sljedeće (!) godine.

Međutim, pariška umjetnička scena, prezasićena mnoštvom umjetnika koji su u metropolu dolazili iz svih krajeva svijeta, već se počela mijenjati. Godine 1863. organiziran je i Salon odbijenih, izložba slika koje je žiri službenog Salona odbio. Prva izložba impresionista otvorena je 1874. godine, a Salon i dalje nastavlja tradiciju akademske i eklektične umjetnosti svojstvene ukusu široke publike 19. stoljeća. Zidovi su puni slika religiozne i historicističke tematike te konvencionalnih portreta. Bukovac na Akademiji brzo napreduje. Medo Pucić obavještava biskupa Strossmayera da je mladi Bukovac – vrijedan potpore; on je pošto je primljen u Ecole des Beaux Arts toliko napredovao, da mu nije takmaca. Začudo ga je profesor Cabanel, nakon samo dva mjeseca risanja s antike, gdje ostali stoje barem godinu dana, prenio u drugu klasu na risanje sa živog modela, a i otale nakon pet mjeseci u treću klasu na šaranje sa živog modela, da će se savršenstvovati i školni će nauk dospjeti.

Iste te 1878. godine Bukovac će na Salonu izložiti Crnogorku na obrani i jedan portret, što je uistinu bio veliki uspjeh za mladog slikara. Vijest o tome prenijet će se i u domovini, novine će pisati da je Bukovac naš prvi umjetnik koji je ušao u anale Salona. Neće se skroz oglušiti ni pariška kritika, Véron će zabilježiti da je slika dobra, u Čermakovom stilu.

Od svog prvog nastupa pa sve do 1893. godine, za vrijeme života u Parizu, Bukovac će svake godine izlagati na Salonu. Prvi fokus na njegovo slikarstvo donijet će mu slika Velika Iza, koju je izložio 1882. godine. Ta slika razgolićene žene, scena iz romana Alexisa Bouviera, koji je izlazio u nastavcima i mogao se kupiti na ulicama Pariza, izazvala je zgražanje među publikom. Prikaz gole žene, koja nije bila ni mitološki ni biblijski lik, pa za njenu golotinju nije bilo opravdanja, potaknula je niz kritika, i pozitivnih i negativnih, kao i natpisa u novinama i reprodukcija same slike. O Bukovcu se pričalo, a on je u autobiografiji zapisao:

Na ‘jour de vernissage’ one godine nije bio prisutan Gospar Medo (pjesnik Medo Pucić). I tako sam udjoh u zgradu, da potražim svoje slike. Ali, o čuda! – u dvorani B, nabasah na mnoštvo ljudi, koji su se zgrnuli pred nekom slikom. Približih se, da vidim, tko je taj ‘sretnik’, a kad tamo, bilo to moje djelo: ‘La grande Iza’. – Moja radost bila je neizmjerna. Vikao bih i skako od veselja, al uza me nikoga moga, da samnom podijeli moju nenadanu, veliku sreću. ‘Iza’ je one godine bila, kako se pariški veli: le clou de Salon, (senzacija Salona), a reprodukcija moje slike bila je rasprodana u tisuće istisaka.

Iako konzervativna i krajnje akademski nastrojena manifestacija, koja se mijenjala puževim korakom, privlačila je ogroman broj umjetnika. Svi su željeli izlagati na Salonu. Žiri je imao izuzetno težak posao da među ponekad i 8 000 slika, izabere otprilike 2 000, nekoliko stotina više-manje, koje će biti prikazane publici. Postojalo je i ograničenje od tri slike koje je svaki umjetnik mogao prijaviti na ocjenu. Snalažljivi Bukovac i tome je doskočio izlažući kako pod svojim imenom, kao Vlaho Bukovac, ali i kao Biagio Fagioni, tako i pod pseudonimom Paul Andrez.

Prilagodivši se ukusu publike i tadašnje kritike, Bukovac nastavlja izlagati u Salonu, ali također odlazi i u fontainebleaušku šumu, gdje nastaju izvanredni pejzaži malog formata, slobodnog poteza i forme, koji svjedoče da je u potpunosti nadišao konvencionalni akademizam i prepustio se umjetničkoj impresiji.