Nakon burne i pustolovne mladosti, života u Parizu, Zagrebu i Beču, Vlaho Bukovac se, tražeći mirnu obiteljsku luku, konačno skrasio u Pragu. Postavši profesorom na Akademiji, svoj temperament i društvenost prilagodio je nešto mirnijem češkom mentalitetu, ali česti dolasci u domovinu i rodni Cavtat ekvilibrirali su potrebu za prijateljima i sunčanim plavim nebom. I te 1914. godine dio ljeta Bukovac provodi u Cavtatu, ne očekujući da će proći pune četiri godine nesigurnog i teškog, ratnog života u kojima će o obitelji i prijateljima saznavati tek putem pisama.
Uslijedilo je razdoblje Velikog rata, razdoblje pokolja, opće neimaštine i gladi, bez presedana.
Bukovčev socijalni prostor se sužava. Nema više nekad čestih putovanja u Englesku, u rodni kraj i susjedne zemlje, pa čak više ne slika ni u plein airu. Vlaho Bukovac, kako i sam kaže okovan na mjestu, vrijeme većinom provodi unutar zidova kuće i na par desetaka metara udaljenoj Akademiji.
Ako pratimo teme kojima se bavio tih ratnih godina, vidjet ćemo da je uglavnom riječ o portretima. I to najčešće portretima svoje obitelji, slika kćeri, Jelicu i Ivanku, nešto rjeđe Mariju. Sina Aga, koji je u to vrijeme na studijima u Berlinu, portretirao je 1917. godine. Naslućujemo, isti prostor u nešto prigušenijem tonalitetu kao na nekim portretima sestara: nazire se draperija tapiserije koji će biti osnovni motiv na slikama ovog razdoblja. Ambijent se ne mijenja, prostor je to praškog stana s tipičnim pokućstvom – kineske vaze, paravani, tepisi i naslonjači, s malo više ili manje puštene svjetlosti u sobu ili na portretirani lik. Naručeni portreti koje radi u svom ateljeu još su škrtiji u naznakama ambijenta.
Nema one ustreptale živosti i svjetline kakve smo susretali na portretima nastalim u Zagrebu. Osim, da istaknemo kao potvrdu navedenoga, portret Gjorgja Bijelića kojega će Bukovac 1914. godine naslikati u Cavtatu, prije nego što ga krajem srpnja napustiti i vrati se u Prag. Bjelina i sunčeva svjetlost rastvaraju sliku. Dragom Gjorgju Vlaho posvećuje Bukovac portret prijatelju s kojim je sljedećih nekoliko ratnih godina razmijenio veliki broj pisama iz kojih saznajemo o teškoj situaciji u Cavtatu.
Gjorgji Bijelić je u to vrijeme bio osobni tajnik Marije Bogišić Pohl, sestre znamenitog Baltazara Bogišića, čiji je spomenik uz veliku svečanost trebao biti otkriven u rujnu 1914. godine i zbog čije je organizacije Bukovac i boravio u Cavtatu. Gjorgji piše pisma ponekad u svoje ime, ali isto tako i u ime gospođe Marije, koja ona na kraju samo potpiše. Nema hrane – nema mesa, nema ribe, nema povrća – naglašava se iz pisma u pismo. Ponekad se dogodi da: Ribe imamo ali posve slabo – jer nešto uzimlju vojnici – a nešto opet šalju u grad – te valja kumit, molit i skupo plaćat – za imat koju gericu ili bukvu. Druge ribe nema. Čujemo, da se tamo puno bolje žive te i ako je skupo, da se može svega imat.
Zanimljivo da unatoč ratnom kaosu i velikom broju vojnika, Gjorgji Bijelić piše kako redovito zainteresiranima pokazuje znamenitosti Cavtata, pa tako i Bukovčev atelje sa slikama, dok kuća nije bila iznajmljena nekoj obitelji. Također, piše i o tragičnoj sudbini koja je zadesila obitelj Vlahovog brata Joza – smrt sina Aga na talijanskom bojištu, smrt muža kćeri Etice u Drnišu, nedaće na brodu kojim plovi sin Vinko negdje u Americi, bolest i na kraju nesretna smrt žene Anette.
Puno intimnije o ovim strašnim događajima Vlahu piše sam brat Jozo Fagioni. Iz njegovih pisama saznajemo da je u jednom trenutku na samom početku rata Cavtat opustio jer je većina ljudi izbjegla u Dubrovnik, o čemu pišu i Gjorgji Bijelić i Marija Bogišić Pohl, koji su bili u Dubrovniku pa su se za par dana vratili u Cavtat, dok je Jozo krenuo dalje u Split i Drniš. Piše mu o Agu i njegovom ratnom putu i promaknućima. U jednom pismu moli Vlaha, budući da on ima dosta utjecajnih poznanika, a i na dvoru nije nepoznato ime, da se založi da Ago dobije neku lakšu službu jer je dosta ratišta već prošao i dokazao se, a sada već obolijeva od dosta čestih i iscrpljujućih izljeva krvi na nos. Sačuvan je i koncept pisma kojeg je Vlaho Bukovac poslao izvjesnom Hofrathu von Vuković u Beč u kojem ga moli sve ono što je brat od njega tražio. Nažalost, Ago je poginuo u lipnju 1916. godine ne dočekavši premještaj. To je bila tragedija za obitelj, ali i za cijeli Cavtat.
Bukovac je tadašnju opću izolaciju iskoristio i za pisanje autobiografije koju će pod naslovom Moj život tiskati u Zagrebu na samom kraju rata, 1918. godine. Završava je riječima: Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi…
