S obzirom na to da na našim prostorima nije poznato što je to zapravo kamishibai, odlučili smo se upoznati s ovom japanskom formom pripovijedanja.
Samo ime kamishibai spoj je riječi „kami“, što znači papir i „shibai“ u značenju igrati ili glumiti, pa bi točan prijevod bio papirnato kazalište. Intenzivnije se pojavljuje u Japanu u kasnim 1920-im godinama, a najveću je popularnost dosegla do 50-ih. Godine 1933. diljem ulica Tokija bilo je više od 2500 pripovjedača te se to razdoblje naziva zlatnim razdobljem kamishibaija. Bio je popularan sve do izuma televizije, kada je zanimanje za taj oblik gotovo nestalo. Upravo tako je i kamishibai kazalište skoro izumrlo, no kasnije je oživjelo zahvaljujući umjetnicima, učiteljima, knjižničarima i proučavateljima umjetnosti diljem svijeta.
Kamishibai pripovjedač bio je ulični pripovjedač na biciklu, putovao od sela do sela, a na biciklu je bila drvena kutija s karticama (butai) koje su pratile priču. Tako je pripovjedač kombinacijom vizualnih efekata i crteža pripovijedao priču djeci, a tekst je stajao na poleđini kartica. Cilj pripovjedača bio je razveseliti djecu, ali i odrasle ljude, što je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i bilo potrebno. Kamishibai pripovjedači nesigurno su zarađivali za svoj život prodajući djeci slatkiše, koje su sami izrađivali i spremali u ladice kutije.
Većina kamishibai priča sastoji se od 12 do 16 čvrstih, lijepo ilustriranih kartica, a iako na njihovoj stražnjoj strani postoji tekst, uspjeh same priče ovisi o izlagaču i njegovoj maštovitosti te dramatizaciji. Postoji više vrsta kamishibai kazališta, od jednostavnog koji se sastoji samo od skupa slika, do razrađenog koji može uključivati drvenu kutiju, „kazalište“ u koju su kartice razvrstane te je tako pojednostavljeno pomicanje slika. Među popularnijim oblicima je onaj gaito kamishibai ili ulično papirnato kazalište u kojem je pripovjedač na svom biciklu prevozio veliku drvenu kutiju, odnosno pozornicu. Gledatelje se pozivalo drvenim štapićima pod nazivom hyoshigi, a priče su bile podijeljene na priče za dječake i priče za djevojčice te zatim i na tematiku namijenjenu odrasloj populaciji.
Teme i žanrovi priča su bili raznoliki, a izvođači su inspiraciju crpili iz raznih medija poput filma, znanosti, starih bajki ili događanja koja su se u ondašnje vrijeme odvijala, posebice ratna zbivanja. Tijekom Drugog svjetskog rata ta se forma koristila i među starijom populacijom kao način za prenošenje vijesti, posebice uvečer. Tako je japanska vlada koristila kamishibai u propagandne svrhe, a pripovjedači su uglavnom izvještavali o hrabrim uspjesima ratnih junaka podižući tako moral stanovništva.
Korijeni ovog tipa pripovijedanja sežu daleko u prošlost, odnosno poznato je da su budistički redovnici već u 12. stoljeću koristili ilustrirane svitke Emaki, koji su kombinirali sliku i priču s ciljem prenošenja moralnih poruka.
Svjetski dan kamishibai pripovijedanja održava se svake godine 7. prosinca, na dan napada Japana na Pearl Harbour, a cilj je prenijeti poruku da svaka priča među ljude treba donijeti mir i zajedništvo. Osim što je ovo pripovijedanje zanimljivo i traži kreativnost pripovjedača, kao i maštu slušača, ono što je posebno svakako je okupljanje i zajedništvo koje može proizvesti samo dobra priča.
Cijela čarolija kamishibai pripovijedanja započinje otvaranjem vrata drvene kutije, što podsjeća na dizanje zastora u kazalištu na koji smo navikli i koji nam je poznatiji. Ipak, u Kući Bukovac pripremili smo nešto manje poznato: otvorili smo vratašca jedne nove kulture, pa ćemo daleki Japan približiti upravo umjetnošću, kako to i najbolje znamo. Ako malo bolje osluhnete, čut ćete hyoshigi (drvene štapiće) kako vas pozivaju. Mi idemo, a vi?