Prema narodnom kalendaru nastalom na znanjima usvojenim tradicijskim načinom života, a koji je zahtijevao pomno praćenje vremenskih prilika i pojava, kraj lipnja obilježen je petrovskim vrućinama. Shodno tome, početak ljeta, odnosno prave ljetne vrućine i temperature prema pučkom shvaćanju počinju upravo oko Petrova dana, a koliko je to utkano u narodnu svijest govori i stara poslovica koja se i dan danas može čuti u Konavlima: Nema ljeta bez svetoga Petra, ni zime dok Božić ne mine.
Petrov dan odnosno svetkovina svetog Petra i Pavla u katoličkom svijetu slavi se 29. lipnja, a u Konavlima posebno slavlje u čast apostolskim prvacima i širiteljima kršćanstva nalazimo u mjestima gdje su Petar i Pavao titulari seoskih crkava: sv. Petar u Karasovićima, sv. Petar na Zvekovici i sv. Pavao u Pavljem brdu, čije ime sela i nosi njegovo ime.
Petrov dan uz liturgijski značaj i prateće sadržaje pučke pobožnosti obilježava se i folklornim sadržajem: njime završava period paljenja ljetnih obrednih vatri u sklopu običaja oko ljetnog solsticija. Petrovske vatre, uz vidovske i ivanjske, nose naziv prema svojim ognjarima, svecima te čine ciklus od tri obredne vatre za koji je vezan običaj preskakanja vatre koji se u Konavlima njegovao relativno dugo. Uz ova tri sveca u Konavlima se vatra mjestimično preskakala i na svetog Iliju, no upravo je uloga trostrukog preskakanja imala poseban značaj: djelovanje vatre da zaštiti od zlih sila i bolesti, da osigura zdravlje te očisti tijelo i duh postizalo se isključivo preskakanjem sve tri lipanjske vatre. Preskakanjem petrovske vatre kao zadnje u nizu, stari Konavljani su za sebe, ali i za svoje životinje i baštine osigurali blagostanje, zdravlje i prosperitet za tu godinu. Obredni čin samog preskakanja slovio je kao najbolja zaštita iako se vjerovalo da i sam prolazak između dva vignja ili uopće bivanje u blizini istog djeluje zaštitno. Vjerovalo se i da jaki dim svojom gustoćom pomaže izolirati, to jest uništiti sve možebitne zarazne bolesti, pa se nerijetko u viganj sačinjen od pruća vinove loze, suhih grana, smrekovine, korova i slično dodavalo i mirisno smilje da dim rašćera zlo.
Zlo se u starijoj tradiciji simbolično karakteriziralo u likovima vještica, demona, đavla i slično, a odnosilo se na svaku zlosretnu okolnost: od kužnih bolesti do nametnika u baštini. Tada su se koristili i zazivi pri obrednom skoku poput Sveti Petre i Pavle, goni zmije i đavle, a kasnije se koristio i zadržao do iščeznuća običaja jednostavniji zaziv U ime Boga i svetoga Petra i Pavla. Snaga riječi sadržana u zazivu ili poviku koji prati skok preko vatre također je obredni čin sam po sebi kojim se jasno i glasno traži, moli zaštita od zlih sila i bolesti, a kao ostatak drevnih vjerovanja s istom svrhom vrši se i važno obredno kretanje: preskakanje se uvijek izvodilo u smjeru istok-zapad, vraćajući se na početak u smjeru prividnog kretanja sunca, naoposum. Zadnji skok preko petrovske vatre popraćen je povikom Zbogom sveti Petre i Pavle do dogodine čime se sudionici običaja opraštaju od cjelokupnog folklornog perioda posvećenog obrednim vatrama s dubokom vjerom da su preskakanjem istih i uz pomoć svojih ognjara nadvladane zle sile u toj godini.