Kada Vlaho Bukovac, u pratnji mecene Meda Pucića, dolazi u Pariz 1877. godine ne bi li kod njegova prijatelja, češkog slikara Jaroslawa Čermáka, oblikovao svoj neosporni slikarski talent, progresivna grupa umjetnika impresionistasvoje radove upravo izlaže na trećoj skupnoj izložbi.
Pucić, kao i ostali pripadnici dubrovačke inteligencije, očekuje da Bukovac formira ideološki slikarski program koji bi bio oslonjen na Čermákov i koji bi slavio život Južnih Slavena, a zato nema boljeg učitelja od samog Čermáka. Međutim, Čermákove zdravstvene prilike nisu dopuštale da uzima nove učenike, a ovaj svijet napustit će već sljedeće, 1878. godine. U svakom slučaju, prigodom prvog susreta Čermák Bukovcu preporučuje studiranje na École des Beaux Arts kod znamenitog profesora Alexandra Cabanela. Bukovac će tako upisati Akademiju, a profesor će mu postati upravo jedan od najžešćih protivnika novog impresionističkog načina slikanja.
Bukovac se, kao jedan od naprednijih đaka u klasi, ističe vrlo brzo. Već početkom 1878. godine u jednom pismu biskupu Strossmayeru Medo Pucić hvali mladog Bukovca kako je pošto je primljen u školu Beaux Arts toliko napredovao, da mu nije takmaca. Začudo ga je prof. Cabanel, nakon samo dva mjeseca risanja s antike, đe ostali stoje barem godinu dana, prenio u drugu klasu na risanje sa živog modela.
Te iste godine Bukovac će prvi put izložiti svoju sliku Crnogorka na obrani na prestižnoj umjetničkoj manifestaciji, pariškom Salonu, kao dostojnu zamjenu Čermákovim slikama južnoslavenskih tema.
Dalje će Bukovac, paralelno s temama koje će mu donositi egzistenciju i poziciju unutar društvene i akademske zajednice, kao talentiran i napredan slikar, sve češće napuštati atelje i slikati u prirodi te će postupno tamni galerijski ton biti potisnut i s konvencionalnih portreta na kojima će biti vidljivi utjecaji impresionističke palete. Boja je sve, svjetlost je boja. Crne boje nema, sa crnilom ništa ne vidimo, crna je sama smrt – zapisat će Bukovac.
To svjetlo Bukovac će postupno puštati na platno slikajući portrete da bi negdje od 1890. godine, a naročito s portretima nastalim u zagrebačkom slikarskom opusu, ono postalo pravilo, a umjetnik donio istinsku svježinu i modernost u hrvatsku povijest umjetnosti.
Tamnu pozadinu slike zamjenjuje priroda koja pomalo postaje jednakopravan element slike.
Već u prvim godinama 1880-ih Bukovac portretirajući sestru Anu, njen lik smješta ispred hibridne površine, na smeđu površinu aplicira zeleno lišće, fragment šume, sugerirajući i najavljujući novi smjer u portretnom slikarstvu. Postupno će i portreti, koji još uvijek imaju monokromatsku pozadinu, izgubiti jednolični tamni ton i dobivati vibrirajuću, rasvijetljenu površinu, te još jače dobivati na voluminoznosti.
Godine 1886. Bukovac će na Salonu izložiti sliku pod nazivom Seljanka iz okolice Dubrovnika, danas poznata kao Konavoka u zimskom ruhu, svojevrsni portret nepoznate Konavoke slikane godinu ranije u cavtatskoj korti njegove kuće, u koju unosi postulate impresionističkog slikarstva. Slika je još u Bukovčevo vrijeme doživjela neke preinake, a ujedno je i odrezana, tako da je vrtno okruženje u kojemu je smješten lik Konavoke znatno suženo u odnosu na prvobitnu. Zelenilo, geraniji i druge biljke u cvatu, svjetlo i sjene, prirodna su kulisa slike.
Ta praksa će se zadržati na portretima koje Bukovac slika u Engleskoj za bogatu obitelj Samsona Foxa. Tog velikog kolekcionara Bukovac će posjetiti u više navrata.
Vrtlar, koji goji sve vrsti mogućega cvijeća, među kojim i Orchidee, obično je umjetnik prvoga reda. – pisat će Bukovac oduševljeno bilježeći boravak u Harrogateu. U tom vrtu naslikat će mnoge portrete, kao i u vrtu dvorca Marfield, gdje portretira obitelj Le Doux, obitelj Foxovog poslovnog partnera, gdje će Bukovac kasnije, 1892. godine, provesti medeni mjesec sa suprugom Jelicom i dugo održavati prijateljske odnose. Portret Laure Le Doux, mlade žene koju u cijeloj figuri slika u proljetnom vrtu, uistinu je remek-djelo tog opusa.
Već sljedeće godine Bukovac napušta Pariz i nastanjuje se u Zagrebu. Koncept portreta slikanih u pejzažu, kao i korištenje superponirane bijele boje i skroz rasvijetljene palete, dalje razvija i varira u mnogim oblicima. Zagrebačkoj publici predstavlja se krajem 1893. godine na izložbi u Akademijinoj palači s 24 portreta koji su uglavnom nastali na imanju Vranyczanyjevih u Oroslavlju i Pongratza na Bledu. Portreti Ivke Vraniczany ili onaj Gustava Pongratza sublimiraju impresionističke ideje i umjetnikov izuzetan talent.
Bukovac nakon ove faze ranih zagrebačkih portreta tu formu dalje preispituje i razrađuje jer, kako kaže umjetnik, portret nije plod jednog momenta nego vremena, a u tom se vremenu model pod uplivom svjetla, a i sam predmet mijenja.