Na današnji dan prije 81 godinu Vladko Maček i Dragiša Cvetković postigli su sporazum kojim je unutar Kraljevine Jugoslavije stvorena Banovina Hrvatska. Nastala je spajanjem Savske i Primorske banovine kojima su pridodani kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Derventa, Brčko, Gradačac, Travnik i Fojnica. Tako je teritorij koji nikada prije nije činio jednu cjelinu postao država u državi. Naime, sporazum je bio kompromisno rješenje kojim su kotari s natpolovičnom hrvatskom većinom, izvan Savske i Primorske banovine, ušli u sastav Banovine Hrvatske. Sporazumom nisu bili zadovoljni srpski, muslimanski, kao ni dio hrvatskih političara, a sam vrh Hrvatske seljačke stranke vidio je sporazum kao nedovršen, s mogućim izmjenama.
Stvaranje Banovine Hrvatske bio je u principu pokušaj rješavanje hrvatskog pitanja odnosno nejednakosti i potlačenosti Hrvata unutar Kraljevine Jugoslavije. Odgovor na hrvatsko pitanje pokušao se pronaći od atentata na kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine. No sve do 1939. godine uglavnom se hrvatskim pitanjem koristilo u dnevno političke svrhe. Kako je politička situacija u Europi bila neizvjesna i sve se više približavao rat, hrvatsko pitanje postaje prioritet zbog sve veće razjedinjenosti države.
Nakon smjene premijera Milana Stojadinovića osnovana je nova vlada pod Dragišom Cvetkovićem u koju je ušao i Vladko Maček. Nakon nekoliko mjeseci žustrih pregovora prihvaćen je prijedlog da Banovina Hrvatska osim dotadašnjih banovina Savske i Primorske dobije područja u Srijemu, Dubrovniku, Hercegovini i Bosni gdje su Hrvati natpolovična većina. Naravno, veći dio srpskih političara smatrao je kako time Hrvati dobivaju više nego li ih pripada. Muslimani u BiH smatrali su da Srbi i Hrvati dijele BiH bez njih. Hrvatski političari, a osobito emigracija predvođena Ustašama smatrali su kako je Maček premalo postigao jer su Boka Kotorska, Istočni Srijem, Baranja, Bačka i veći dio BiH ostali izvan Banovine Hrvatske.
Uspostavom Banovine Hrvatske izvršnu vlast imali su ban i kralj, a zakonodavnu kralj i Hrvatski sabor. Prvi i jedini ban Banovine Hrvatske postao je Ivan Šubašić. U nadležnost Banovine spadala je poljoprivreda, trgovina, industrija, šume i rude, pravosuđe, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje, tjelesni odgoj, prosvjeta i unutarnja uprava. Od 1940. godine uredit će se i financiranje Banovine Hrvatske, tako da će dio poreza, taksi i trošarina ostati Banovini, a dio će ići središnjoj vlasti. Pod središnjom vlasti ostaju vanjski poslovi, obrana, promet i pošta. Drugim riječima, Banovina Hrvatska dobila je de jure znatnu autonomiju, ali se ona na terenu nije uvijek mogla provesti. Jedan od glavnih problema bila je policija koja je gotovo jedno desetljeće terorizirala građane. Taj problem pokušao se riješiti stvaranjem Hrvatske seljačke/građanske zaštite i premještanjem određenog broja policijskih službenika.
U Dubrovačkom kotaru stvaranje Banovine promatralo se iz više gledišta. Radikali, koji su bili jaki u Dubrovniku, Cavtatu i na dijelu otoka, smatrali su kako se Dubrovnik na ovaj način izolirao od svog prirodnog zaleđa te da će na taj način biti marginaliziran. HSS-ovci su već bili podijeljeni u dvije skupine pa su oni radikalniji tražili potpuno odcjepljenje od Kraljevine Jugoslavije i pripajanje Boke Kotorske. Oni umjereniji i bliži stajalištima vrha stranke pozdravili su osnivanje Banovine, ali su kao i Vladko Maček smatrali to tek prolaznim rješenjem.
HSS je u Konavlima imao prilično odano glasačko tijelo još od 1923. godine. Ipak, u Cavtatu je situacija bila drugačija jer su tamo prevlast imali radikali kojih je bilo i u drugim mjestima, ali su bili manjina. U nekim selima politička nabijenost vladala je još od dvadesetih godina. Premda je bilo Konavljana koji su uvjerenjem bili jugoslaveni bilo je i onih koji su se radikalima priključili zbog materijalnih probitaka. Još uvijek se po Konavlima mogu čuti priče tipa oni su bili radikali ili sirotinja ti je vazda bila za Radića, a ovi bogati su bili radikali. Lokalnu vlast u Konavlima sve do 1927. godine držali su kraljevski namjesnici, jer su tek tada raspisani prvi lokalni izbori, na kojima HSS odnosi uvjerljivu pobjedu. Doduše, to će se brzo promijeniti zbog šestojanuarske diktature kada će lokalnu vlast ponovno obnašati namjesnici. Antagonizam prema politici radikala najbolje ocrtava zgoda nakon atentata kralja Aleksandra kada je jedna Konavoka u suzama došla drugoj i rekla Plačimo, ubili su nam kraja! Na što joj je ova odgovorila Ako su tvoga, moga nisu. Kada je ponovno dozvoljeno višestranačje u Jugoslaviji, uvidjela se potreba razdvajanja Konavala na Cavtat i Grudu, što je napravljeno 1937. godine, a time su cavtatski radikali mogli ostvariti prevlast u općini.
Ono što je bio najveći problem Banovine Hrvatske, ali i općenito cijele Jugoslavije u tridesetim godinama bila je svjetska ekonomska kriza koja je pogodila državu nešto kasnije u odnosu na razvijene zemlje, ali se njeni problemi nisu u potpunosti riješili do početka rata. U Konavlima su tridesete zapamćene kao gladne godine. Kazivači pamte kako su bili kruha gladni, a pred izbore su radikali išli po selima sirotinju potkupjivat vrećom muke. Tako su i u nas došli, ali ćaća je reko nisam umro od gladi do sad, neću ni sad. Ekonomska kriza osjetila se čak i u velikim kućama. Kazivači spominju kako su napunili banak na placi, ali nitko nije imao novaca za kupiti Grad za dinar, a dinara nema.
Uspostavu Banovine Hrvatske Konavljani su doživjeli kao preteču samostalnosti i konačno pravedne države. Stoga je pobjedonosno dočekan proglas o ukidanju cavtatske općine 1940. godine i ponovno ujedinjenje Konavala. Ipak, u novoj tvorevini nije bilo idilično. Tako je zbog loše godine 1939. u dubrovačkom kotaru mnogo ljudi ostalo bez posla. Približavanje rata nije nagovijestilo bolje vrijeme, a s 1939. na 1940. godinu u Dubrovniku se počinju organizirati ustaške trojke, što dodatno unosi nestabilnost u državi. Prema navodima Iva Rojnice (za vrijeme NDH stožernik u Dubrovniku) na Festi svetoga Vlaha kojoj je prisustvovao ban Šubašić samo tri barjaka odala su banu počast, a u konavoskim školama maknute su slike kralja. Usprkos tomu, većina Konavljana je i dalje bila zadovoljna Banovinom Hrvatskom koja će svoj službeni slom doživjeti 17. travnja 1941. godine, nakon što sile Osovine okupiraju Kraljevinu Jugoslaviju.