Kad kažemo čaj, iako (uglavnom) pomislimo na toplu otopinu neke biljne droge, on to ipak nije. Naprotiv, čaj je posebna biljka iz daleke Azije koju su u Europu donijeli Nizozemci sredinom 16. stoljeća pod nazivom tei.
Čaj koji je stigao iz Kine bio je naziv za kineski čaj, biljku čajevac (Camellia/Thea/sinensis) iz porodice čajeva (Theaceae) od koje su na Dalekom istoku uživali biljne napitke. U listovima se, između ostalog, nalazio tein ili kofein pa mu je njegovo aktivirajuće djelovanje na ljude priskrbilo sveopću popularnost i širenje. Ovisno o obradi lišća, načinu branja, načinu sušenja, fermentaciji i drugom, razvile su se različite vrste čajeva: kineski, ruski, crni, bijeli, zeleni, a trgovina čajem postala je jedna od najvažnijih djelatnosti istočnoindijske kompanije i drugih europskih uvoznika od 17. stoljeća naovamo.
Širenjem kulture uživanja čaja u svijetu, razvila se kultura pijenja čaja u posebnim ceremonijama korištenja ovog napitka, odnosno cijela filozofija. Tako u Kini postoje semestralni studiji koji se bave umjetnosti korištenja i pripremanja čaja. Ubrzo nakon uvoza kineskog čaja u Europu, započeo je uvoz indijskog čaja, razvili su se brojni varijeteti, a danas je preko stotinu različitih hibrida čajevca.
U Konavlima je stvar poprilično jednostavna. Kineski i indijski čaj uglavnom se kod nas nisu koristili, a čajem se nazivao biljni infuz ili oparak koji je bio korišten u svim kućanstvima. Takav napitak za Konavljane je čaj i to čaj od trava. Ujutro se pilo trave iz doma, jubicu, metvicu i lišća jute naranče. Stavjalo se i pelina, ali bi ga izbjegavali jer je bio grk, a cukar je bio skup. Med je bio jeftin pa se pio s medom.
Premda se oparci mogu raditi i od suha voća i od korijenja i plodova, za Konavljane je čaj oparak od ljekovitog i aromatičnog bilja, rjeđe od listova naranče. Svaka kuća u Konavlima imala je neki svoj izvor biljine za čaj, netko manji, netko veći, a uglavnom bi se nalazili pokraj kuće, u ograđenoj sinčariji (mjestu prilagođenom za uzgoj začina i čajeva), zagrađenoj od domaćih životinja i popasa.
U sinčariji bi se našlo obavezno čelinje jubice (matičnjak, Melissa officinalis) i rinje metlice (menta, Menthe piperita). Njih dvije bi davale izrazitu aromu čajnoj mješavini, a ostale biljke stavljale su se prema potrebi i iz gusta.
Uglavnom bi svaka kuća imala svoju čajnu mješavinu koju bi koristila tijekom godine, za djecu, stare i bolesne, od one minimalnih sastojaka jubice i metvice do bogatijih čajnih mješavina. Godišnji redoslijed prikupljanja za godišnju potrebu za čajem započinjao bi u proljeće popuncem (majčinom dušicom / Thymus serpyllum), nakon čega dolazi čelinja jubica (matičnjak, Melissa officinalis), belle luigia (Citronela), potom divlja metvica (kalamita/Calaminthanepetoides), rinja metvica ili vodena metvica, a završavalo bi s bijelim vrijesom (Saturea montana).
Ove biljke bile bi zadužene za aromu, a u međuvremenu bi se ponekad dodalo malo kadulje, u Konavlima zvane pelin (Salvia officinalis), malo gospine trave (Hypericum perforatum), malo ivanjskog cvijeća (Galium verum), cvijeta zovine ili bazge (Sambucusnigra), komomjele (Matricaria), crnog sljeza (Malvasylvestris) i drugih, kako je kome bilo poznato. Sve to skupa izmiješano u prtenoj vreći, papirnatom velikom saketu ili metalnoj kutiji, zvalo se domaći čaj od trava.
Bilje se bralo tik pred cvatnju ili na početku cvatnje. Pazilo se da nije mokro, da se bere po suncu vjerujući kako mu je tada najveća snaga, a berući se uvijek jedan mali dio ostavljao pčelama i da se osjemeni. Ne vaja sve pobrat, vajaće i za druge!
Domaći čaj od trava u nekim kućama je prvi i posljednji napitak u danu. Pije se nezaslađen ili s medom i lemunom, naročito ako je prehlada u kući. Trave iz čaja bacale su se natrag u zemlju da je obogate, a ako bi čaja i ostalo njime se zalijevalo cvijeće.
Ako je bilo bolesnih u kući čaja bi se koristilo u velikim količinama, pa otud vjerojatno zazor od čaja kod nekih kad ih njime ponudimo; nisam bolestan da pijem čaj! Međutim, za ozbiljniju prehladu se u Konavlima nije davao čaj, već kuhano vino. Njime su i djeci i odraslima liječili gripu, a pili su ga preventivno za španjolu.
Danas i jedan i drugi napitak predstavljaju posebne okuse ovog područja, piju se iz gusta i s gustom. Sve više ljudi se ponovno obraća prirodi, svom okolišu za izvore gusta čajnih mješavina, a kupovne kutije s čajnim kesicama u kućama ostaju rezervirane za onaj pravi čaj iz dalekog bijelog svijeta.