Bukovac na pariškom Salonu

Pariški salon, najprestižnija devetnaestostoljetna umjetnička manifestacija i mondeno sastajalište  koji se održavao jednom godišnje u svibnju, privlačio je ogroman broj umjetnika, kritičara, trgovaca umjetninama i zainteresirane javnosti, a žiri je imao izuzetno težak posao da među ponekad i 8 000 slika izabere oko 2 000. Za vrijeme sedamnaestogodišnjeg boravka u Parizu Vlaho Bukovac je redovito izlagao na pariškom Salonu debitirajući već 1878. godine kao student pariške Académie des Beaux Arts izloživši sliku Crnogorka na obrani.

Bio je to veliki uspjeh za dvadesettrogodišnjeg Vlaha te je i domaća štampa zabilježila da je prvi put naš umjetnik ušao u anale Salona. Slike crnogorske tematike, inače omiljene i poznate pariškoj publici preko radova češkog slikara Čermaka, Bukovac će izložiti više puta na Salonu, a ujedno će tim prizorima skrenuti pozornost na sebe. Značajnije će biti primijećen 1882. godine izloživši sliku Velika Iza, akt glavne junakinje iz bulevarskog bestselera Alexisa Bouviera. Prikazavši golu ženu izvan utvrđenih formalnih shema koje su aktove prikazivali u sklopu mitoloških ili biblijskih tema ili kao idealizirane alegorije ženske ljepote, slika je izazvala burne, pozitivne i negativne reakcije i kritike.

Slika je svakako bila le clou du Salon, senzacija salona, izložena na počasnom mjestu u velikoj ulaznoj dvorani o kojoj su pisale i reproducirale sve pariške tiskovine, a Bukovac je napokon ostvario dugo željenu slavu i uspjeh. U sljedećih nekoliko godina Bukovac će na Salonu i dalje izlagati aktove, no poštujući salonske propozicije te smještajući aktove u mitološki i alegorijski kontekst. U tu seriju aktova pripadaju slike poput Les Ebats, izložena 1883. godine koju su otkupili trgovci umjetninama Vicars Brothers iz Londona te je izlagali i prodali pod nazivom The White Slave, slika Une Confidence, izložena 1884. godine, Andromeda iz 1886. godine i Une Fleur iz 1887. godine.

Ovoj cjelini može se pridodati i velika stropna dekoracija Zora umire u naručju dana, koja je izložena 1889. godine s prikazom akta žene koju u naručju drži muškarac, personifikacija dana. Godinu ranije, 1888. godine Bukovac je prvi i jedini put izložio kompoziciju sakralnog sadržaja ogromnih dimenzija pod nazivom Isus prijatelj malenih, čije je skice i studije radio pri punom svjetlu u svom vrtu oko ateljea na Montmartreu, a radio ju je za naručitelja Samsona Foxa, bogatog industrijalca iz Engleske.

Slika je polučila uspjeh te je donijela Bukovcu prvo službeno priznanje, odlikovan je za nju priznanjem Mention honorable. Kao predisponiran portretist, nadalje će Bukovac na Salonima izlagati isključivo portrete, čije će mnoge modele portretirati u pleneru. Mnogi su od izloženih portreta izgubljeni i poznati jedino iz bilješki tiskovina ili salonskih kataloga, s obzirom na to da portreti nisu bili atraktivni za potrebe reproduciranja na dopisnicama ili ilustracijama poput portreta kipara Ronsella ili portreta gravera Gusmanna.

No, portret Mlada patricijka koju je izložio 1889. godine i kasnije poklonio biskupu Strossmayeru ili portret Samsona Foxa izloženog 1891. godine odlikuju se plenerističkim kvalitetama koje će kulminirati u njegovom remek-djelu pariške faze, portretu Laure Le Doux, koji je uz portret Strossmayera izložio na svom posljednjem Salonu 1893. godine. Zanimljivost salonskih propozicija za izlaganje je da nijedan umjetnik ne može izložiti nego dvije slike ili jedan triptihon, no Bukovac, snalažljiv kakav je bio i radoznao u tome da sazna kolika je objektivnost žirija pri odabiru slika, 1892. godine na Salon prijavljuje više slika pod tri imena.

Kao Vlaho Bukovac izložio je izvanredan portret Baltazara Bogišića, koji je slikan kao kombinacija atelijerskog i plenerističkog portreta, pod imenom Biaggio Fagioni izložio je portret M. Pierre G., a pod pseudonimom Paul Andrez, koji je već ranije koristio na slikama koje je prodavao trgovcu Olivieru za sitne novce u egzistencijalnim krizama, izložio je sliku Fantasie s likom sestre Gjorje koja se naginje iz slikarskog okvira.

Bukovac je sveukupno na pariškom Salonu izlagao sedamnaest puta u velikoj konkurenciji francuskih i stranih umjetnika, ali prema koncepciji i likovnom izrazu njegova djela su bila iznad prosjeka izlagača. Promišljenim odabirom tema koje su najčešće bile i skladno prilagođene ukusu publike i kritike te slikarskim umijećem, Bukovac je iz godine u godinu napredovao, više puta bio je odlikovan za svoj rad i na kraju krajeva, stekao je dugo željeni ugled i slavu, san svakog salonskog izlagača.