Veliki četvrtak, prvi je dan Svetog trodnevlja. To je dan koji praktični kršćani povezuju sa sakramentom ispovijedi, postom i obredom pranja nogu koji se u crkvama odvija na sjećanje Isusova pranja noga učenicima. Tim činom izrazio je poštovanje i poniznost učeći ih kako voljeti jedni druge pred zajedničku večeru nama poznatiju kao Gospodinovu ili Posljednju večeru.
Na toj večeri Isus se okupio s apostolima, učenicima kako bi proslavili Pashu, židovski blagdan kojim se slavi oslobađanje od egipatskog ropstva. Blagovali su i slušali učitelja, a njegove riječi Ovo činite meni na spomen postale su središnji dio svakog misnog slavlja. Isusove posljednje riječi učenicima upute su mira i ljubavi, nenametanja i poštovanja. Tako je utemeljena euharistija, odnosno pričest kao spomen na njegovo predanje. Kruh i vino postali su posjetnik za svakodnevno povezivanje s dobrim u sebi, u drugima i s Isusom, ne zato što su to kruh i vino već jer je to naša ljudska svakodnevica. Blagovanjem se hrani tijelo, a spomenom na Isusa osnažuje duša za sve dobro. Stoga, bacati hranu nije samo grijeh protiv gladnih već i simbolički grijeh kojim se sprječava širenje dobra među ljudima.
Povezanost Isusove posljednje večere s bližom nam tradicijom vidljiva je i na zidovima trpezarija, kuhinja u kojima se blaguje, gdje uz ostale kvadre stoji obavezni prikaz posljednje večere nekog od europskih majstora otisnutog na papiru ili platnu. A originali tih prikaza bili su osnovni inventar fratarskih reflektorija. Možda i nema autora koji nije doprinio svojim prikazom ove tražene ikonografije.
Bilo da je riječ o Leonardovom, Tintorettovom, Rosellijevom ili nekom drugom prikazu, Isus i njegovi učenici uvijek su prikazani u duhu vremena u kojem slikar živi. Renesansni interijeri, bogati barokni stolni ukrasi i posuđe, odijela iz europskog kulturnog kruga te obilje hrane koje nalazimo na prikazima posljednje večere govori o nekoj drugoj stvarnosti iz koje, između ostalog, iščitavamo kulturu življenja slikareva vremena pa i kulturu blagovanja.
No, prikazi Gospodinove večere koji su nam utjelovljeni u sjećanju prikazi su gozba renesansnih i baroknih umjetnika, a ne svijeta u kojemu je Isus živio. Za Isusova života Mediteranom su u svim segmentima upravljali Rimljani. U Palestini toga vremena nije se sjedalo i jelo za pravokutnim stolovima na kojima su bili kićeni stolnjaci. Najvjerojatnije se sjedalo na podu, na tepisima i jastucima, a hrana se posluživala na niskim stolićima. Osim beskvasnog kruha i vina nije poznato što su točno jeli, ali nije ni od presudne važnosti za ovu priču. Skromnost inventara i ponuđenog civilizacijski je kompenzirana u vrijednostima koje su potvrđene na toj večeri.
Kulturom blagovanja u kojoj danas živimo zadani su obavezni okviri svakog obroka nastalih taloženjem razvoja posljednjih tisućljeća. Sjedimo za stolom na kojemu je stolnjak, a na stolnjaku je suđe s hranom. Hrana se stavlja u posude čiji oblik ovisi o stupnju svečanosti. Od onog svakodnevnog, običnog do po nekom kriteriju boljeg i finijeg posuđa. Hranu se svakako i u finoj i u prostoj posudi poštovalo uvijek, a naročito kruh uz kojeg su brojna vjerovanja i praznovjerja. Znalo se da bez nje nema života dok smo na ovoj planeti.
Međutim, blagovanje, svetost i poštivanje hrane bili su izraženi i prije, čemu svjedoče brojni običaji kršćanske i pretkršćanske tradicije. Svi ti običaji uključuju bližnje, drage, obitelj ili prijatelje s kojima se dijeli ono što se ima za jesti. Taj fenomen zajedničkog ručanja i danas je snažno izražen u svim svečanostima. Zajedničko blagovanje, ručak ili večera centralni je događaj bilo kojeg slavlja.
Primjerice, konavoska je svadba događaj dviju svečanih večera, jedne u nevjestinoj, a jedne u mladoženjinoj kući. Svi svatovi, gosti, bližnji i daljnji blaguju zajedno nazdravljajući i napijajući za zdravlje i blagostanje novoga života. Za dugim trpezama u kućama u kojima se svečanost odvija šeta obredna buklija od jednog do drugog iz koje se svatko napija. Baš kao na posljednjoj večeri Isusa sa svojim učenicima na Veliki četvrtak.
Današnji prikaz svečanosti ručka ili večere iskazat će se u bogatom inventaru trpeze, lijepo pripremljenim i posluženim jelima i pićima, ukrasima, sjaju i čistoći, svijećama, svemu nešto boljem negoli je to u svakodnevici.U današnjem industrijskom vremenu mogućnosti bolje ponude na trpezi znatno su drugačije nego što su to prošla vremena omogućavala, pa se i za svakodnevne obroke nižu sljedovi, mijenjaju tanjuri i koristi specijalno suđe za određenu hranu.
Stara konavoska trpeza prije pojave servisa za jelo, pozata i tanjura svih veličina izgledala je posve drugačije. Za vrijeme obroka na sredini stola bio je san, kačuo, posuda u kojoj je kuhana hrana iz koje su svi zahvaćali obrok. Osim prostih glinenih zdjelica i drvenih buklija u seoskim domaćinstvima su ostali predmeti trpeze bili rijetki, naročito za po svaki dan. Tek tijekom 19. stoljeća, jačanjem konavoskih domaćinstava, velike se kuće prodorom trendova počinju opskrbljivati finom keramikom, porculanom i ostalim suđem. U bogatijim se kućama bijele napice izrađuju od domaćeg lana, a počelo se i s ukrašavanjem stolnog tekstila. Međutim, blagovalo se i slavilo i u svim drugim kućama jednakim žarom, bilo je važno da se imalo s kim. Ručak, objed odnosno večera ostali su obred povezivanja ljudi sa zemljom i nebom i međusobnog povezivanja dijeljenjem i dobrotom.