Voda je život, vitalna ljudska potreba, ali i važan resurs, i iako se u mišljenjima raznih međunarodnih institucija spominje kao temeljno ljudsko pravo, u našem Ustavu još uvijek nije konstitucionalizirana u tom smislu. Svjedoci smo da se danas na vodu gleda kao na važan tržišni resurs te se zanemaruje njen socijalni i javnozdravstveni značaj.
Iskustvo čovječanstva, još od prvih stalnih naseobina, svjedoči o važnosti izvora i podzemnih voda u organizaciji naselja. Arheološka istraživanja otkrivaju nam ostatke kompleksnijih sistema za opskrbu vodom u brončanodobnoj minojskoj civilizaciji na Kreti, još tamo u trećem i drugom tisućljeću prije Krista.
U grčkim pisanim izvorima učestalo nailazimo na zapise o povezanosti vode i ljudskog zdravlja. Alkmeon iz Krotona tako je među prvim liječnicima koji je, još u 6. st. pr. Kr., tvrdio da kvaliteta vode može utjecati na ljudsko zdravlje. Nadalje, razvoj matematike i fizike te njihov utjecaj u proučavanju hidraulike, doveo je i do unapređenja u gradnji antičkih akvedukta.
Antički vodovodi, naročito oni rimski, spadaju među najsloženije i najskuplje infrastrukturne građevine koje s građevinskog, geodetskog, urbanističkog i sanitarnog aspekta govore o tehničkoj i znanstvenoj ingenioznosti graditelja.
Vitruvije, koji je svoja arhitektonska i građevinska znanja objavio u djelu O arhitekturi krajem 1. st. pr. Kr., cijelo jedno poglavlje, odnosno VIII. knjigu posvetio je vodi i opskrbi vodom. Tu ćemo saznati kako se u antici ispitivala kvaliteta vode za piće, o kišnici, vodenim tokovima i termalnim izvorima, ali i najvažnije, kako su se gradili i nivelirali akvedukti.
Nekih stotinjak godina nakon Vitruvija, kapitalno, tehničko-dokumentacijsko djelo o akveduktima, jednostavno nazvano De aquae ductu, piše Sekst Julije Frontin. Budući da je 97. godine postavljen za upravitelja vodovoda grada Rima, piše teoretsko djelo kao podlogu svog praktičnog rada, koje se temeljilo na bogatoj službenoj arhivskoj dokumentaciji.
Pretpostavlja se da je na području carstva bilo sagrađeno oko 200 akvedukta, a samo je Rim imao 11 takvih infrastrukturnih objekata za opskrbu vodom.
Antički Epidaur, prethodnik današnjeg Cavtata, status kolonije, grada čiji su građani imali puno građansko pravo jednako građanima Rima, vjerojatno dobiva već za vrijeme Cezara ili nešto kasnije u Augustovo doba. Svakako, grad je imao sve karakteristike urbaniteta. Jedna od njih je i vodovod kojim se iz 24 kilometra udaljene Vodovađe u grad dopremala pitka voda. Zanimljivo je da prve opise cavtatskog vodovoda donosi upravo Arthur Evans, arheolog i istraživač koji će kasnije otkriti i imenovati minojsku civilizaciju na Kreti.
Rijetki ostatci antičkog akvedukta i danas svjedoče o iznimnom inženjerskom pothvatu koji se dogodio najvjerojatnije početkom 1. stoljeća, u vrijeme kada je provincija Dalmacija bila pod namjesništvom Publija Kornelija Dolabelle (14. – 20. god.).
Današnja saznanja o ovom akveduktu dugujemo dugogodišnjim istraživanjima arheologinje Liljane Kovačić publiciranima u opsežnom katalogu izložbe Antički vodovod Vodovađa – Cavtat, u izdanju Dubrovačkih muzeja.
Vodovod je trasiran sjevernom stranom Konavala zmijoliko prateći konfiguraciju terena, što je uvjetovalo i različita rješenja gravitacijskog kanala. Većinom je riječ o plitko ukopanom kanalu, međutim, tamo gdje teren naglo pada, gravitacijski kanal podiže se na zidanu supstrukciju kako bi se zadržala potrebna niveleta dna. Evans piše i o ostatcima arkada koje su nekad bile podignute na samom ulasku u Cavtat da bi se premostio teren, srušenima prilikom proširenja ceste uoči posjeta cara Franje Josipa. Te su arkade bile zidane od smjese žbuke, kamenih lomljenaca i cigle. Danas su vidljivi ostatci supstrukcije kanala u Ulici kneza Domagoja u Cavtatu. Najbolje očuvani segment vodovoda nalazi se u selu Lovorno, i to u punom profilu. Tu je vidljivo da je kanal bio polukružno nadsvođen.
Građen od nepravilnih kamenih tesanaca, unutrašnji dio kanala, dno i bočne stijenke obloženi su debelim slojem hidraulične žbuke. Sami donji uglovi kanala malo su zakošeni. Vanjski zidovi kanala također su bili ožbukani, a promjer kanala je 1,35 m. Sa sjeverne strane kanal je bio zatrpan zemljom kako bi se zaštitio od zagrijavanja, ali i bujičnih voda.
Uz sam potez vodovoda bila je uspostavljena zaštitna zona. Teren s obiju strana akvedukta, kako obzidanih izvorišta tako i kanala i vodosprema, trebao je biti čist i prolazan zbog radova i popravaka.
Na taj način dopremljena voda u grad prvenstveno je opskrbljivala javne fontane ili zdence te je bila besplatna za narod. Uz dozvolu, privatnik se mogao priključiti na javnu vodovodnu mrežu ugrađujući dodatnu cijev, a voda se naplaćivala.
S obzirom na to da Konavle nose ime (lat. Canale -is – kanal) po ovom iznimnom graditeljskom projektu trebali bismo s više uvažavanja i brige pristupati rijetkim ostatcima na koje nailazimo duž cijele trase od Vodovađe, Zastolja, Ljute, Lovorne, Pridvorja, Mihanića, Gabrila, Uskoplja, Zvekovice i Cavtata.