Početkom 15. stoljeća Cavtat je s Konavlima pod vlašću bosanskih velikaša, braće Pavlovića. Tijekom prva dva desetljeća nema pouzdanih vijesti o Cavtatu kao naselju. Tek će dubrovačkom kupnjom Konavala Cavtat postati jedno od najvažnijih naselja, kao i izuzetno bitna taktička točka istočno od Dubrovnika. Koliko se iz izvora da naslutiti, prije nego li dolazi pod vlast Dubrovnika, Cavtat je ili nenaseljen ili iznimno slabo naseljen.
Do kraja 15. stoljeća Cavtat će postati središte administrativne jedinice cavtatske kapetanije te premda nemamo točne podatke o broju stanovnika, poslužimo li se podatkom da je sredinom 16. stoljeća u Cavtatu 86 kuća, može se pretpostaviti da je krajem 15. stoljeća u Cavtatu živjelo oko 200 ljudi. Kako je tekao proces gradnje i rasta Cavtata u 15. stoljeću i što nam onemogućava da saznamo više o samome životu ovoga mjesta u tom periodu, pročitajte u današnjem blogu.
Za razjasniti problematiku Cavtata 15. stoljeća treba se vratiti malo u prošlost. Naime, Cavtat je s Obodom od kraja 12. stoljeća bio sastavni dio dubrovačke Astareje, što potvrđuju brojni izvori, kako oni državno pravni, tako i privatni ugovori, oporuke, u kojima se najčešće spominju vinogradi u Cavtatu. Je li na području Cavtata tada bilo naselje ili je ono potpuno napušteno još u ranom srednjem vijeku, teško je sa sigurnošću utvrdit. Ipak, kao važna točka u trgovinskim putevima, te predstraža Dubrovniku s istoka, po svemu sudeći, postojala je barem manja posada straže, a vjerojatno i neko manje naselje.
Problem s razumijevanjem povijesti Cavtata nastupit će u 14. stoljeću kada ga 1302. godine osvaja srpski kralj Uroš II. Milutin. Historiografija se još nije usuglasila je li to bio trajniji gubitak Cavtata za dubrovačku komunu, ili tek kratkotrajna epizoda. Upravo razrješavanje ovoga problema može nam dosta reći o Cavtatu kojega zatječemo prilikom dubrovačke kupnje Konavala. Naime, ako je Cavtat izvan sastava dubrovačkoga teritorija od 1302. do 1426. godine, tada je vjerojatnija teza kako se radi o nenaseljenom mjestu jer za kontrolu i sustavnu obranu Cavtata potrebna je jaka mornarica.
Pojam obrana, ne treba promatrati samo u smislu rata, nego i u slučaju piranterije, odnosno gusarenja, koje je svakodnevica Mediterana toga doba. U slučaju da se Cavtat vraća pod dubrovačku vlast nakon nekog kraćeg razdoblja, a Dubrovnik ga gubi tek 1391. godine, tada bi njegovo napuštanje bilo znatno manjeg obujma, a moguće se ne bi ni dogodilo. O ovome problemu pozabavit ćemo se jednom drugom prilikom, a za potrebe ovog teksta bitno ga je iznijeti.
Krajem 14. stoljeća bosanska država doseže svoj vrhunac te bosansko plemstvo zauzima znatan teritorij koji je bio pod vlašću hrvatskog i srpskog plemstva. Tako je bilo i na primjeru Konavala koje su 1391. godine posjedovala braća Sanković. Dubrovčani žele iskoristiti ovu priliku i kupiti Konavle. Ugovor sa Sankovićem je potpisan, ali se on ubrzo našao u ratu sa Pavlom Radinovićem i Kosačama, te gubi Konavle koje se dijele između dva roda.
Tada Pavao Radinović zauzima Cavtat i Obod koji će ostati u vlasništvu roda sve do 1426. godine. Ovako nagli rast bosanske države doveo je, uz vanjske utjecaje, do slabljenja kraljevske vlasti te feudalne anarhije. Dubrovčani su već u 14. stoljeću iskoristili takvo stanje u srpskoj državi, te će na samom kraju stoljeća početi iskorištavati položaj bosanske države.
Kupnja Konavala odvijala se polako, najprije je od Sandalja Hranića kupljen njegova polovica 1419. godine, a od Radoslava Pavlovića tek 1426. godine. Razlozi prilično dugim pregovorima s Radoslavom Pavlovićem su brojni, ali za ovaj tekst svakako treba naglasiti to da je Pavlović smatrao kako je njegov dio vrjedniji jer su u njega uvršteni Cavtat i Obod, te je tražio više novaca. Kako su Dubrovčani Cavtat držali svojim teritorijem nisu željeli za njega plaćati, barem ne službeno.
Nakon što je 31. prosinca 1426. godine potpisan ugovor između Dubrovčana i Radoslava Pavlovića, Cavtat se ponovno vraća u okrilje Republike. Već 1429. godine, Senat donosi odluku da se Cavtat utvrdi. Naime, Cavtat je trebao postati utvrđeni grad, koji će od kopna biti odvojen jarkom. Osim za obranu luke, zidine i jarak su trebale štititi stanovnike Konavala koji bi se u slučaju opasnosti tamo povukli. Ideju da će Cavtat služiti obrani Konavljana, Senat je iskoristio tako što je naredio da veći dio radova moraju obaviti sami Konavljani.
Krajem 1429. godine Senat šalje 3 nadglednika, kojima konavoski knez treba poslati 50 Konavljana u dobi od 16 do 60 godina za iskapanje jarka. Nakon tri dana treba ih zamijeniti drugih 50 Konavljana, a potreban alat će osigurati Senat. Jarak je trebao biti širok 20,48 metara i dubok 1 lakat, ako je to moguće, a sav materijal se treba prebaciti u Cavtat, kako bi se stvorilo umjetno uzvišenje. Čini se da su radovi dobro napredovali jer početkom 1430. godine Senat određuje da se u Cavtat pošalju majstori zidari radi zidanja jarka i izgradnje zida. Zid je trebao biti visok 6 metara, a širok 1,5 metara te su njegova krila morala ulaziti u more, dovoljno duboko da nitko ne može proći oko njega.
Ovo utvrđivanje poremetio je Konavoski rat, koji je Radoslav Pavlović pokrenuo protiv Dubrovnika 1430. godine. Uzroci rata su vjerojatno bili ti što je dio Pavlovićeva plemstva podupirao pljačku ispred trgovine, te su vidjeli dubrovački teritorij kao izvrstan poligon za to. Kao povod ratu Pavlović navodi upravo utvrđivanje Cavtata, smatrajući to kršenjem ugovora. Premda će rat potrajati 3 godine i Pavlović će vojno nadjačati Dubrovčane, oni na kraju ipak odnose diplomatsku pobjedu. Utvrđivanje Cavtata je nastavljeno i 1341. godine, ali se nakon okončanja rata prekida, vjerojatno zbog velikih novčane štete u ratu.
O Cavtatu izvori ponovno opširno govore 1441. godine kada se intenzivira njegovo utvrđivanje. Povod tome bio je strah od Osmanlija jer su Dubrovčani omogućili azil srpskom despotu Đurađu Brankoviću, čiju su zemlju Osmanlije osvojile. Osim Cavtata planirano je utvrđivanje Prevlake i Crne Gore (Molunta), te pojačavanje utvrđenja na Sokolu i oko njega. U tom razdoblju u Dubrovniku boravi i Onofrio della Cava, poznatiji po izgradnji vodovoda, ali ga Senat koristi i za pregledavanje utvrđenja u Cavtatu. Na sreću, Osmanlije ipak odustaju od napada na Dubrovnik, čime je opasnost izbjegnuta, a utvrđivanje Cavtata prestaje.
Čini se da je Cavtat u tom razdoblju više utvrda, nego li naselje, te osim vojnih posada, tamo živi mali broj stanovnika. Ovo će se znatno promijeniti kako stoljeće odmiče, te će Cavtat postati važno središte ne samo Konavala, nego čitave Republike. O posljednjem ratu Dubrovnika te uvođenju službe cavtatskog kapetana, ali i izgradnji Cavtata te njegovom razvoju čitajte u idućem blogu.
Marko Vodopija, kustos
Izvori i literatura:
Niko Kapetanić, Konavle u XV. stoljeću, Matica hrvatska Konavle, 2011. Gruda
Lukša Beritić, Utvrđivanje i regulacioni plan Cavtata, Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, br. 12. Dubrovnik 1970. 191.-204.
Niko Kapetanić, Sve Dubrovačke granice – Povijesni atlas Dubrovačke Republike sa sto zemljovida, vlastita naklada, Dubrovnik, 2022.
Niko Kapetanić, Nenad Vekarić, Stanovništvo Konavala. sv. 1. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, Dubrovnik, 1997.
Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808. sv. 1. Matica hrvatska, Zagreb, 1980.