Na ljetno popodne 4. srpnja 1926. godine uputila se procesija predvođena pomoćnim biskupom Monsignorom Vlahom Barbićem prema ponti od Sustjepana da tamo blagoslovi malu, dobrovoljnim prilozima preuređenu kapelu Gospe od Ponta. Don Ivo Dagonig, cavtatski župnik, zabilježio je taj događaj u Kronici župe i uz to zapisao:
Predaja veli da je na tom mjestu nazad više od 100 g. neki ribar Cavtaćanin sagradio malenu crkvicu uslijed zavjeta Gospi što ga je spasila kad je hodeći po hridini panuo i osto viseći o rečijaku. A nazad 80 godina neki Pero Kazilari – Maslo, koji je stanovo na ‘Žalu’ (Mali Obod) , hodeći u lov, dođe na hrid pokraj spomenute crkvice. Isti, spazivši pticu, upali, na što mu se puška razdere, te, izgubivši ravnotežje, padne niz hrid, ali mu kajiš puške zapne i ostane dotičnik viseći. U tom času zavapi Gospu, da ga spasi, i obeća, da će svojim rukama povećati odnosnu crkvicu. Međutim, prođu lađom ribari, koji vidjevši ga gdje visi, brzo se iskrcaše i uspevši se, spasiše ga. Poslije je dotičnik u istinu povećao crkvicu, ali zbog malenog prostora, nije bila za službu Božju.
Hvala Gospi, ovog je puta mjesni župnik, dekan don Ivo Dagonig dobrovoljnim doprinosima spomenutu crkvicu produljio i nutrinu iste snizio, jer je po sredini bio veliki stanac kamen, uslijed kojeg crkvica je bila niska, te se je moralo pokunjeno ulaziti, i tako je sada preuređena za sv. Misu koja će se ako Bog da, prvom reći na Gospu Malu.
Mise u crkvici Gospe od Ponta su se održavale i tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata i uspostavom talijanske vojne komande u Cavtatu ne spominju se više duhovne aktivnosti na poluotoku Sustjepanu, kako procesije tako ni mise. Vjerojatno se u tom razdoblju, a svakako do rujna 1943. godine, u neposrednoj blizini kapelice, gradi obalna baterija, koja je sa sličnom strukturom na poluotoku Rat nadzirala i branila ulaz u cavtatsku luku.
Nakon završetka rata, tijekom pedesetih godina, pristup ponti Sustjepana neće biti moguć. Od tada datira i razvijeni obrambeni vojni sistem skloništa ili bunkera, s glavnim ulazom sa sjeverne strane poluotoka.
Ovaj izuzetni podzemni fortifikacijski sistem razvijen je na dvije razine te je povezan tunelima koji na mjestima imaju priključene prostorije (10 – 20 m2 cca), a kojih je sveukupno 10. Logično da je ovakva vrsta arhitekture, građena u najvećoj tajnosti, tada bila potpuno nedostupna lokalnom stanovništvu.
Ovaj podzemni fortifikacijski sistem je, konstruktivno, u odličnom stanju, a zahvaljujući slobodnoj cirkulaciji zraka (prirodnoj ventilaciji), nema niti naznaka vlage. Nažalost, u cijelom kompleksu nema ni ostataka niti nagovijesti neke pokretne opreme koja je bila sastavni dio prostorija pa je bez eventualnih planova, teško rekonstruirati čemu je koji prostor točno služio.
S obzirom na svoju iznimnu poziciju i dobro isplaniranu mrežu prostorija i komunikacijskih kanala unutar sustjepanskog podzemlje, ovaj specifičan arhitektonski kompleks nudi mogućnost razvoja atraktivnog kulturnog i turističkog sadržaja.
Objekt, s nekoliko izlaza i zadivljujućim perspektivama prema pučini i cavtatskim otocima, već je sam po sebi spektakularan, i sigurno bi, čak i bez dodatnog sadržaja, bio zanimljiv široj javnosti.
Zamislimo li ga kao prostor za izložbene i izvedbene kulturno umjetničke sadržaje te kao produžetak i novi sadržaj nepravedno zapostavljene očaravajuće šetnice s pogledom na Cavtat, sigurno ćemo doprinijeti da bogata povijesna i kulturna baština postane generator kvalitetnog razvoja ovog jedinstvenog mjesta.
Helena Puhara, viši kustos
Izvori i literatura:
Kronika Župe Cavtata, knjiga II, 1919.-1930. g.
Kronika Župe Cavtata, knjiga III, 1931.-1947. g.
Franko Mirošević, Dubrovnik i dubrovački kotar od Banovine Hrvatske do talijanske reokupacije, Radovi Zavoda za povijesne znanosti u Zadru, 53/2011
S. Lo Piccolo, P. Lo Sardo, Il sistema di difesa durante il Secondo Conflitto Mondiale: I bunker in area Palermitana, Esempi di Architettura, DOAJ, 2015.