Ljubičica je, kako pjesmica kaže, mali cvijet al je voli cijeli svijet. Baš tako, omiljene ljubičice koje nalazimo posvuda snažan su simbol proljeća kojim su se okitile i Konavle. Da ne bi bilo zabune, riječ je o vrsti s nježnim cvjetićima tamnoljubičaste boje i srcolikih listova, koja neodoljivo miriše. Nalazimo je na čistinama, u šumama, sjenovitim mjestima, vrtovima, uz obale rijeka i potoka, na livadama, a i uzgojene. Boja ovoga cvijeća kršćanima je boja korote i pokore, pa je nekako tipični korizmeni cvijet. A i starim Grcima je bila posvećena kao posmrtno cvijeće božici vegetacije Perzefoni, kćeri Zeusa i Demetre. Onoj koja je kraljevala tri mjeseca s Hadom u podzemlju, a ostatak godine provodila na Zemlji. Dok je ona u podzemlju, na zemlji cvjetaju ljubice.
Ljubičica (lat. Viola odorata) je otporna trajnica iz obitelji Violaceae, a porijeklom je iz Europe i Azije. Počinje cvasti u prosincu u Dalmaciji, u veljači na kontinentu, a uglavnom cvate do kraja travnja. Raste u polegnutim grmovima u visini do 10 cm. Listovi su na kratkoj peteljci, malko pilasti srcolikog oblika. Iz pazušca listova na stapkama se pojavljuju cvjetovi promjera do 2 cm. Čaška se sastoji od pet lapova i pet jajastih latica od kojih je jedna protegnuta u ostrugu. Sjemenka je u malenom tobolcu koji se otvara s tri zaklopca.
Cijela je biljka jestiva i ljekovita. Još od Hipokrata su je koristi za liječenje različitih tegoba, kao i za odvikavanje od alkoholizma. Listovi su puni C vitamina, pa se mogu spremati kao špinat ili koristiti za salate, a cvijećem se ukrašavanju napitci i kolači. Za bolesti usne šupljine od ljubice se radi čaj ili sirup koji je po dr. Kneippu bio jedan od važnijih lijekova protiv nakupljanja sluzi i protiv kašljanja.
Međutim, ni ljekovitost ni jestivost ove male biljčice nisu razlog popularnosti ljubičica. Upravo mirisna ljepota ovog cvijeta složenog u male buketiće od sama cvijeća i listova bršljana prodrla je u urbani stil života preko tržnica, a kasnije i cvjećarnica. Na tržnicama se naročito u 2. polovici 20. stoljeća u ponudi u proljeće moglo vidjeti prodavačice i prodavače koji iz košarica prodaju malene buketiće ljubičica. Ljudi su kupovali buketiće za sebe i svoje drage odnoseći svojim kućama svežanj slatkog šumskog mirisa. Sve do travnja se na tržnicama moglo kupiti ovo ljubičasto cvijeće, a potražnja za njim nikad se nije smanjivala. U stanovima, u uredima, posvuda su stajali u vazama mali buketići ljubičica.
A otkud su stizali?
Na tržnicama su samonikle ljubičice vrlo brzo zamijenile uzgajane. Početkom pedesetih godina proizvođači cvijeća su počeli uzgajati omiljene nam ljubičice. U našim toplim krajevima uzgajala se naveliko u Obodu. Još krajem pedesetih obitelj Guljemović je počela prva s uzgojem ljubica, mi smo počeli 1964. godine. Bio je neki Antun Brdo u Beogradu koji je otkupljivao i distribuirao. Slali smo mu prugom, a u Zagreb sam i ja jedno vrijeme nosila. Kad bi pobrali, sjela bi na onaj večernji autobus, iskrcala se u Zagrebu, sve ujutro prodala i vratila se na Obod opet noćnim autobusom. A kad bi došo doma onda opet nastavi brat. U Zagreb bi počeli krajem jedanestog mjeseca pa sve do 8. marta i nekad iza bi ih bilo, a išli bi i po dva puta sedmično.
Veliki put bi prevalile ljubičice da bi nekome činile ljubav. Pitali smo se koja je to količina cvijeća bila isplativa za ići za Zagreb dva puta tjedno skoro četiri mjeseca?
Brali smo ih i stavljali po 12 jubica u vezicu sa 3 lista bršljana, što znači ako sam imala za učinit 5000 vezica, trebalo mi je 15000 listova bršljana. Tako se i brštan brojio na listove. Malo je ko kitio i tisuću komada, a ja sam imala puno, dolazilo bi mi 18 ljudi pomagat brat.. Veliki je to poso bio, pobrat a onda veživat po 12 u vezicu, i onda po pet vezica u svežnjić. Onda bi ih stavjali u kadu jer se one rosu, pa bi ih polili tušem,., jer tako stoje svježe, one se ne stavljaju u vodu. Jedan put sam okitila 1200 vezica, stavila u kadu, poprskala i zaboravila da sam upalila mašinu od robe. Vrela voda je sve uništila.
I tako dok ljude iz grada za ljubičice vežu samo lijepe uspomene, neki s Oboda će reći Hvala Bogu da ne moramo brati ljubice, naročito kad je grubo vrijeme.
A oko ljubica se trebalo zabaviti i tijekom godine. Kad se sade uzme se kočanjčić i pobode se u zemlju, svako 15 cm razlike. Meni su trajale iste i do deset godina. Samo ih je trebalo asistiti. Krajem devetog ih treba srpom do gole zemlje, ako ih ne čistiš, ne bude ništa od njih, podivjaju i nevajaju za buketiće. Pokrivali smo ih nailonom da ih led ne bi odnio kad je bila velika zima. Jednom smo tako išli ih ujutro pobrat a popodne pokrit, a one opet procvjetale. Sadila sam ih do rata, a onda je počeo uvoz pa smo batalili.
Danas proizvodnje ljubičica u Konavlima više nema, nema ni ljudi koji ih beru samonikle. Svi im se dive u prirodi kad ih ugledaju, osim onih koji se sjećaju branja i veživanja vezica s jubicama. Njima ih je ipak bilo dosta. Tko zna što sada čini zimsku ljubav po tržnicama velikih gradova?