U doba početaka turizma u Konavlima tijekom druge polovice šezdesetih godina 20. stoljeća Čilipi su se svojom kulturnom ponudom pozicionirali u središte konavoskog folklora. Poznate nedjeljne folklorne priredbe na trgu ispred crkve svetog Nikole koje su uključivale konavoske plesove s izvornom glazbom u originalnoj narodnoj nošnji privlačile su i više nego značajan broj turista izletnika koji je s godinama naočigled rastao.
S povećanim zanimanjem za tada na našim prostorima jedinstvenom turističkom ponudom rasle su i ambicije samih organizatora odnosno članova Kulturno-prosvjetnog društva Vladimir Nazor, kao i djelatnika Turističkog društva Čilipi za poboljšanjem, proširivanjem i unaprjeđivanjem kulturnog sadržaja turističke ponude.
ZMK-908-2
Shodno tome početkom sedamdesetih godina odlučeno je da će se u svrhu prezentacije i promoviranja tradicijskog konavoskog života i običaja turistima ponuditi muzejski izložbeni prostor s originalnom etnološkom građom i sadržajem. Jednostavno kameno zdanje tadašnjeg kulturnog doma i gospodarskog objekta na trgu ispred crkve svetog Nikole se nametnulo kao idealno rješenje za buduću Zavičajnu kuću Konavala.
Dok su se muškarci bavili građevinskim radovima na kući odnosno preinakama unutarnjeg i djelomično vanjskog prostora, probijanjem otvora, izgradnjom unutarnjeg stubišta i slično, ženama je, prema inače tradicionalnoj rodnoj podjeli poslova, pripao finiji dio posla: osmišljavanje sadržaja Zavičajne kuće te prikupljanje, valorizacija, odabir i prezentacija građe.
ZMK-908-3
Prosvjetne djelatnice koje su se isticale poznavanjem i razumijevanjem vrijednosti materijalnih tekovina našeg kraja skupljale su građu i još prije konačnog preuređenja i otvorenja Zavičajne kuće, dio tekstilne građe je bio izložen i dostupan javnosti. Trajno i profesionalno rješenje izložbenog postava kao i stručni odabir građe ostvaren je tek golemim doprinosom, bogatim znanjem i profesionalnim pristupom koji je dala cijenjena hrvatska etnologinja Katica Benc Bošković.
Katica Benc Bošković rođena je u neposrednom susjedstvu same Zavičajne kuće, 9. ožujka 1927. godine u obitelji Bošković. Njena kolegica i prijateljica u nekrologu se prisjeća njezinog obiteljskog doma: U ovom času prisjećam se svoga boravka u Čilipima gdje je moja draga Katica, uz roditelje, imala brata Vlaha i sestre Mariju i Linu. Katica je, kao najmlađa, bila ljubimica svog oca. Kuća u Čilipima bila je izuzetno lijepa i udobna u skladu s ugledom koji je pripadao obitelji Bošković. Tamo sam prvi puta u životu vidjela dvije kupaonice u istoj kući.
Osnovnu školu završila je u Čilipima, dok je realnu gimnaziju završila u Dubrovniku 1946. godine. Iste se godine upisala na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i diplomirala etnologiju i jugoslavistiku 1952. godine, da bi se dvije godine nakon zaposlila u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Kao dugogodišnja kustosica, strastvena istraživačica i sakupljačica etnografske građe nemali broj svojih istraživanja provela je upravo u rodnim Konavlima gdje je za Etnografski muzej u Zagrebu sakupila vrijedan etnografski materijal te priredila više izložbi.
Prvenstveno je proučavala tekstilno rukotvorstvo, narodne nošnje, svadbene običaje, a uz prikupljanje muzejskih eksponata izrađivala je i dragocjenu foto i videodokumentaciju koja je uključivala nacrte, slike građe, konavoskih pejzaža, lokalnog stanovništva, svakodnevnog života i slično. Rezultat njenih dugogodišnjih istraživanja na području Konavala je i doktorska disertacija s naslovom Etnološke karakteristike tekstilnog rukotvorstva u Konavlima koju je obranila na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1980. godine. Od tada pa do svoje smrti 29. lipnja 2006. godine kao znanstveni suradnik muzeja uz raznolika istraživanja i postave izložbi objavila je i brojne knjige i tekstove za različite stručne i znanstvene publikacije, novine, radio i televiziju.
Pod njezinim stručnim vodstvom i zalaganjem prikupljala se građa za zbirku Zavičajne kuće i to u prvom redu primjerci ženske i muške konavoske nošnje, dijelovi istih te vezenine. Kao izvrsni poznavatelj konavoskog veza i odijevanja novostvorenu zbirku su činili reprezentativni primjerci koji su vjerno ilustrirali svakodnevno i svečano tradicijsko odijevanje u Konavlima, kao i kvalitetu i umijeće izrade konavoskoga veza, a koji su prikupljeni otkupom od mještana prema potrebama i mogućnostima, dani na dugotrajnu upotrebu ili kao dar.
Koncepcija izložbenog prostora, osim dijela materijalne kulture, zbirku nošnje i vrijednoga tekstilnog rukotvorstva, uključivala je muzejsku prezentaciju stambene kulture s pripadajućim inventarom i uporabnim predmetima prizivajući ugođaj tipične konavoske kuće.
Zavičajna kuća Konavala otvorila je svoja vrata 1974. godine, a inicijalnoj svrsi obogaćivanja turističke ponude ravnopravno se pridružila potreba za prikupljanjem, očuvanjem i zaštitom materijalnih tekovina konavoske baštine koju je potencirala Katica Benc Bošković. Zahvaljujući njenom radu na obradi i dokumentaciji građe iz Konavala, kao i zalaganju za formiranje zbirke i istraživanjima, Konavle su postale prepoznatljive sa svojom osebujnom građom u raznolikom hrvatskom korpusu etnografskih oblika.