Franjevački samostan sv. Vlaha u Pridvorju osmišljen je kao središte konavoskog vjerskog života. Franjevci u Pridvorju bavili su se misionarskim radom, vodili poslove koje je kasnije preuzela pridvorska župa, a uz to su širili poljoprivredna znanja. Pretvaranje samostana u jedno od glavnih konavoskih središta omogućilo je popularizaciju samog samostana i njegovu ekskluzivnost. U razdoblju srednjeg i novog vijeka mjesto ukopa predstavljalo je važnu lokaciju u životu bližnjih, ali i šire okoline.
Širenjem dubrovačke vlasti na Konavle polako se gubi tradicija pokapanja pod stećcima, a elitno mjesto pokopa postaje crkva. Naime, Dubrovačka je Republika osim kulta državnih svetaca nastojala širiti svoje običaje, tako i one koje se tiču pokopa. U Dubrovniku je već u 13. stoljeću primjetan način pokapanja u crkvama ili u obiteljskim grobnicama na kojima dominira natpis imena roda. Obiteljske grobnice bile su skupe, a ako su bile bogato ukrašene, dostupne su samo nekolicini. S druge strane, pokapanje u crkvi ili samostanu zahtijevalo je znatno manja sredstva, a ujedno je predstavljalo novu vrstu pobožnosti u kasnom srednjem vijeku. Vjerojatno se smatralo da su pokapanjem u sakralnom objektu vjernici bliže Bogu i vječnome životu. Nakon što se utvrdilo shvaćanje čistilišta, sve je veći broj legata za dušu pokojnika, odnosno novac se najčešće davao redovničkoj zajednici koja je služila mise za spas duše. Naravno, samo su imućniji mogli platiti pokapanje u sakralnom objektu i ostaviti značajniju količinu novca za mise zadušnice.
Kroz navedenu prizmu treba promatrati i nadgrobne spomenike u Pridvorju. Njih je mogla podići samo konavoska društvena elita, a franjevački je samostan bio najvažniji sakralni objekt na ovome području, pa je kao takav bio poželjan odabir za pokop. Ipak, treba naglasiti da su pridvorski nadgrobni spomenici ostali djelomično sačuvani jer je, tijekom ponovnog popločavanja crkve i sakristije 1897. godine, dio ploča ostao pod novim pločnikom, dio je poslužio za popločavanje klaustra, a dio je prenesen na groblje ispred crkve. Nadgrobne su ploče danas znatno oštećene, neke su uništene, dok su druge ostale pod pločnikom crkve.
Nadgrobni spomenici iz Pridvorja nastali su između 1525. i 1801. godine. Zapisi na spomenicima na latinskom su ili hrvatskom jeziku, a u nekim slučajevima pisani su mješavinom hrvatskog i latinskog. Formula natpisa uglavnom je ista. Na latinskom: S. (sepulchrum) de ime i prezime cum heredibus suis godina. Na hrvatskom: Raka ime i prezime i gnih hereda godina. Formula se može kratiti, pa na nekim pločama stoji samo ime roda i godina, ali događaju se i proširenja pa uz navedenu formulu stoji i mjesto iz kojega pokojnik potječe. Slova su uglavnom klesana nevješto i nepravilno, a upotrebljavane su latinična kapitala i minuskula. Premda je umjetnička vrijednost epigrafičkih spomenika iz Pridvorja minorna, oni u sebi kriju obilje povijesnog materijala.
Sam povijesni put pridvorskih spomenika u sebi krije zanimljivu priču. Sve do kraja Dubrovačke Republike broj novih grobnica u crkvi neprestano raste. Ipak, dolaskom francuske vlasti 1806. godine i uništenjem samostana iste godine crnogorskim i ruskim snagama, taj se proces prekida. Kada su Francuzi 1812. godine donijeli odredbu o zabrani ukapanja unutar crkvenih objekata, zaustavlja se već odumiruća ideja pokopavanja u sakralnim objektima.
Ipak, Konavljani su se u samostanu pokapali sve do 1823. godine kada se fratri opominju zbog zabrane takvog pokopa. Tijekom 19. stoljeća sve je više obiteljskih grobnica na grobljima, a završnom obnovom i popločavanjem samostana 1897. godine konačno se uklanjaju grobne ploče iz samostanske crkve. Kako je već spomenuto, nadgrobni su spomenici u većoj mjeri izbačeni iz crkve i poslužili su za popločavanje ulaza u samostan te dio klaustra, a samo su neki poslužili kao nadgrobne ploče na groblju pokraj crkve. Tijekom obnove od 1996. do 1999. godine ploče su premještene u klaustar samostana, a 2019. ploče su očišćene i ugrađene u pločnik klaustra.
U odnosu na ostatak epigrafičkih spomenika iz Konavala, najveća povijesna važnost pridvorskih spomenika u njihovoj je brojnosti. Naime, do sada nije ustanovljeno u kojoj su se mjeri Konavljani pokapali u ostalim sakralnim objektima i jesu li preferirali nekoga od njih. Pronađene grobne ploče na ostalim lokacijama sporadični su nalazi, a ne organizirano arheološko istraživanje. Najveći problem istraživanja je u tome što su crkve i samostani popločani u 19. stoljeću, kada je i prestalo ukapanje u sakralnim objektima. Najvjerojatnija lokacija brojnijih nalaza natpisa na grobnim pločama su župna crkva sv. Nikole i samostan sv. Marije Snježne u Cavtatu. Pridvorski su spomenici važni i zato što su neki pisani hrvatskim jezikom, što je rijetkost za spomenike iz 17. stoljeća.