Vlaho Bukovac i Jelica Bukovac – U susret svojoj sreći

Na povratku s Engleske zaželih se Dalmacije, kao da mi neki glas veli, da me tamo, samo tamo, prava sreća čeka. – Bio sam se natrudio, dao sam svojoj umjetnosti sve, što sam u sebi imao: neugasivi zanos i svu snagu svoje mladosti. Sad je život morao dati i meni onu sreću, za koju sam toliko prepatio i toliko svoga dao. – I odoh doma – u susret svojoj sreći. – zapisao je Vlaho Bukovac prisjećajući se 1891. godine i povratka iz Liverpoola gdje je tijekom srpnja i kolovoza, na poziv Richarda Le Douxa i Laure Le Doux, bio gost na njihovom imanju u West Derbyju. Tom prigodom izradio je portrete Le Douxovih, ali i niz portreta njihovih prijatelja.

Nakon Engleske Bukovac putuje u domovinu, gdje je, kako sam kaže, našao najveću sreću svoga života.

U Dubrovniku portretira obitelj Bibicu, obitelj mladog odvjetnika Frana koji je bio skrbnik djeci rano preminulog kapetana Ivana Pitarevića. Bukovac za obitelj Pitarević, majku Jelenu i njenu djecu Jelicu, Maricu i Iva radi portrete i boravi kod njih u Lapadu. Upravo je tamo, u sedamnaestogodišnjoj djevojci Jelici, Bukovac pronašao svoju sreću, buduću vjernu pratiteljicu, svoju inseparabile, kako ju je kasnije etiketirao.

Siguran u svoj izbor, Bukovac donosi životnu odluku i već 2. siječnja 1892. godine ženi mladu Jelicu, koja će mu postati najveća podrška u radu, a neće biti niti jedne životne situacije da on za mišljenje ne upita svoju ženu. Nedugo nakon vjenčanja Vlaho i Jelica odlaze u Pariz, i odmah, na poziv obitelji Le Doux, putuju u Liverpool na medeni mjesec.:

O dočeku, kakvog nam priredi M. Le Doux, ne ću ni da govorim. Njegovi ukućani, jagmili se i natjecali, kako da nas što bolje zabave i razvesele. Boravak u njihovom krasnom dvorcu ‘Marfield’ biće mi nezaboravan. – Ostali smo tamo cijeli mjesec dana. Obitelj Le Doux bila je tako zadovoljna mojim radom, da je moju gospodju, osim mog bogatog honorara, darovala krasnim skupocijenim prstenom, na komu se bliještilo 5 velikih briljanta. Tako je prošao moj medeni mjesec.

Upravo će portret Laure Le Doux, koji je prvo bio izložen na liverpulskoj jesenjoj izložbi, a zatim na pariškom Salonu, doživjeti veliki uspjeh. Iz Liverpoola se mlada obitelj Bukovac vraća u Pariz, u kuću na Montmartreu. Bukovac voljenoj supruzi želi predstaviti Pariz, svoj drugi dom, u najboljem svjetlu. Česti su i susreti sa zemljakom Baltazarom Bogišićem, čiji portret Bukovac slika i koji će te godine biti izložen na Salonu.

Iako je oduševljena velegradom, Jelica osjeća nostalgiju prema domu. Bukovac piše: … moradoh ponovno u Dalmaciju, jer je moja žena skoro obolila od čežnje za domovinom. Vječna bolest nas Dubrovčana!

Ljeto provode u Cavtatu, a dolaskom jeseni, spremaju se za odlazak u Pariz s namjerom da se nakratko zaustave u Zagrebu. Tamo ih prima kanonik dr. Franjo Rački, predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i ugovara im posjet biskupu Strossmayeru u Đakovo.

Sretno smo prispjeli u Đakovo. Tamošnja katedrala učinila na nas neopisiv dojam. – piše Bukovac u autobiografiji, a o samom biskupu kaže: Gledati i slušati njega bilo mi je za oko i za sluh velebnije i zanimljivije, nego li sve katedrale svijeta. Tko nije uživao njegov fini, duhoviti, grandseigneurski razgovor, njegovo milo, domaće biće, njegov takt, njegovu neiscrpivu učenost, a nadasve božansku naravost, taj ne može da pojmi, da se takav ljudski fenomen rodio u nas! Bilo nam je, kao da smo stigli pod očinski krov.

Na putu iz Đakova u Pariz opet su nakratko u Zagrebu, gdje su zapravo postavljeni temelji za Bukovčevo preseljenje u domovinu koje će se dogoditi u travnju sljedeće godine.

Jelica, vjerna Bukovčeva družbenica, uložit će svoju nemalu imovinu u gradnju velebne obiteljske kuće u Zagrebu. U iznimno skladnom braku u kojemu se rodilo četvero djece proživjet će nerazdvojnih trideset godina. Kad je Jelica Bukovac umrla u Cavtatu 12. siječnja 1951. godine, Kulturno prosvjetno društvo Baltazar Bogišić dalo je štampati osmrtnicu na kojoj stoji:

Pokojnica je dugi niz godina bila ne samo uzorita supruga i požrtvovna majka, već i odana pratilica velikog umjetnika, stalno ga nadahnjujući kako svojom ljepotom tako i plemenitim srcem u njegovu stvaralačkom radu. U historiji jugoslavenske likovne umjetnosti ona će ostati nezaboravna, pošto je njena uloga u umjetnikovu životu bila od neprocjenjiva značaja. Životna radost, harmonična ravnoteža i unutrašnja sreća, koje toliko zrače iz Bukovčevih djela, ne bi se mogle zamisliti bez vidnog utjecaja njegove drage drugarice.