Adam i Eva, tek istjerani iz raja, prvi put su iskusili zimu i snijeg živeći u zemaljskim uvjetima. Kako je zima sve obavila, Eva se rasplakala misleći da nikada više neće osjetiti ljepotu i toplinu proljeća. Ogromnom tugom privukla je pažnju jednog anđela. On se sažalio i oko nje sve male snježne pahuljice pretvorio u nježne, bijele visibabe. S bijelim visibabama je stigla i nada da će uskoro proljeće. Na engleskom se zovu snowdrops.
Nije ovo jedina priča ovoga tipa o visibabama. U njemačkoj usmenoj predaji donosi se kako je Bog stvorio snijeg da uzima boje iz cvijeća biljaka. Biljke su morale predati svoje boje cvjetova snijegu, no visibaba je, darežljivija i velikodušnija od svih, jedina predala svoju boju cvijeća. Snijeg joj je zauzvrat dozvolio da prva cvijeta. Tako je bijelo cvijeće visibaba sigurna najava cvjetanja i svih ostalih uskoro.
Prema moldavskoj predaji, visibabe su plod ratovanja Zimske vještice i Proljetne Gospe. Na mjestima gdje je kapnula krv Proljetne Gospe nicale su visibabe. U rumunjskoj inačici priče Proljetnu Gospu oslobađa junak, a visibabe rastu iz kapljica krvi njegovih rana.
Visibaba (lat. Galanthus nivali) je iz porodice sunovrata (Amaryllidaceae). Raste širom Europe i Azije. Voli kiselija zemljišta, rahlo i vlažno tlo. Zaštićena je biljna vrsta. Postoji 75 različitih vrsta visibaba (Galanthusa) i sve su bijele. Osim što se razmnožava dijeljenjem lukovica, za proširivanje staništa zaslužni su mravi i vjetar koji sjemenke iz tobolca raznose naokolo.
Visibaba je prva koja napusti svoje podzemlje i krene prema nebu. Probije se kroz mraz i snijeg, a često je i led okuje. No, to njoj ne smeta, ona je prva proljetnica opremljena za teške i hladne vremenske uvjete i, za razliku od Eve, veseli im se.
Ona je višegodišnja zeljasta biljka pa je lako pronalazimo. Tamo gdje smo je prošle godine ostavili, naći ćemo je i sljedeće godine. Kod nas ih možemo očekivati od siječnja do ožujka, a pojedinačno cvjetaju 2-3 tjedna. Ima ih po svim našim šumama, na brdima, uz polje i rijeku i po primorju.
Iz lukovice oko centimetar široke razvija se ravna stabljika s pridruženim lišćem u visinu do maksimalno 20 cm. Paralelno s lišćem na vrhu stabljike se razvija cvijet koji stoji pognuto prema zemlji, poput kišobrana. Glavica se sastoji od tri unutarnje latice sa zelenom flekom i tri vanjske latice. Kad one otpadnu, na tom mjestu dozrijeva svijetlo zeleni tobolac u kojemu su sjemenke.
Ovo nježno cvijeće rana je i rezervna paša pčelama, premda će za vrijeme cvjetanja mogućnost lošeg vremena biti velika. Svakako, visibabe su medonosne, a kako doznajemo i ljekovite. Ustvari, one su i otrovne i ljekovite. U cijeloj biljci u velikom omjeru nalazimo otrovne alkaloide pa je potrebno ipak njenu ljekovitost prepustiti fitofarmaceutima i drugim stručnjacima. Upotrebljava se za liječenje kožnih bolesti, bolesti kostiju i zglobova, gljivičnih infekcija, neuralgija i drugih bolesti, i to u obliku masti, tinktura i kupki. Iz lukovice visibabe se 1952. godine ekstrahirao galantamin koji usporava napredovanje Alzheimerove bolesti i pomaže kod staračke demencije. Nalazimo je i u poznatim Bachovim kapima kojima se na homeopatski način liječi cvjetnim esencijama.
Simbolika visibabe koristi se svugdje, pa i kod tetoviranja. Ako netko istetovira visibabu na tijelu, on šalje poruku o potrebi novoga sebe. Simbolika ponovnog rađanja ili pak prevladavanja nekog dijela sebe snažno je utjelovljena u današnjem širem kulturnom krugu. Ona je podsjetnik na rast i novu budućnost.
Tako je u kršćanskoj predaji još jednom korištena simbolika visibabe, ni manje ni više nego na Svijećnicu, četrdeset dana od rođenja Isusa, kad se slavi obred Marijina pročišćenja. U samostanima se na slike Bogorodice vješalo cvijeće visibaba koje su simbolizirale njenu čistoću i nevinost.
Jedino Englezi visibabom najavljuju zlo. Naime, ovu nježnu biljku smatralo se vjesnikom smrti i loše sreće, pa je u svoje kuće nisu unosili.
Neka tako ostane i za sve one koji je imaju namjeru brati jer iako nije ugrožena, lako će postati ako joj se ne budemo divili u prirodi.