Sveti Stjepan

Danas je prvi dan, a ujedno i prvi blagdan takozvanog dodekamerona ili dvanaestodnevnice, božićnog perioda od dvanaest dana po Božiću – Sveti Stjepan. Današnji dan naziva se i Stjepandan ili, po konavoski, Śćepandan. Pisali smo već o svetom Stjepanu Prvomučeniku, o njegovom životu, širenju kulta, bogomoljama koje nose njegovo ime, kao i o Sustjepanu u Cavtatu.

Ovaj je dan svakako voljen među svim Konavljanima, trpeze su još uvijek pune nakon Božića, a isto nam potvrđuje i poslovica: Božiću, lijepo li je na te, pa i dva i tri dana po te, ali najljepše na te. Ipak, ovaj je dan bio poseban u Dubi Konavoskoj – bio – naglašavamo, jer je nekad na ovaj dan slavljeno krsno ime. No, onda je došlo do jedne ne baš uobičajene prakse u Konavlima, kada se krsno ime sa zimskog Svetog Stjepana prebacilo na onog ljetnog, koji se obilježava 3. kolovoza.

Prema kazivanjima saznajemo da je najvjerojatnije riječ o preseljenju krsnog imena zbog nedostatka mjesta u kućama:

Nekad su to pravili dan prije uoči Stjepan dana, ljudi bi došli prespat, iz tog razloga je preseljen 3. 8. Pazi, to nekad davno se slavilo zimi, pa se prebacilo i zbog zime, netko ti dođe na konak, a nemaš đe s njima… E, radi konaka da se može prespat prebacilo se na jeto.

Potvrđuju nam to kazivači i nadodaju:

Pričali su stari da su bile skučene kuće pa ga prebacili na jeto, nije se imalo đe spat, za konak se nema đe, i onda se prebacilo za 3. 8. Dolazilo bi se od sukuda, trebalo je doć s konjem, ako je bilo više gužve, nije imalo mjesta za spavat. Pa s Kune, iz Močića, neki i iz dajega, nije bilo auta, dug je put. Zato se prije došlo, spremila bi se večera, i onda bi se ostalo na konaku. Za śutri dan došlo se na ručak, objed, neko bi osto na ručku, neko na večeri. Ma što ti je, ostali bi i dan nakon Stjepan dana, ostadalo bi to duje, tako su nam stari pričali. I danas dođu uoči, na večeru, ko je mogo ostanut i tako.

Neki se na Duboj i danas se trude očuvati običaj, a nadodaju kako izgleda ljetna proslava krsnog imena:

Aaa, nema mjesta, ma jeto je, spali bi đe bilo, po taracama, na ploči, na gumnima najčešće, bilo je žito, pa bi se vrlo, pa bi rekli: ‘Mi ćemo na gumno, ima slama i ostalo, ima golokuda’, pa bi na one lepušine legli, grijo bi mjesec, može se spat đe oćeš!

I danas Jakša neće da pobaci, užamo sve isto radit, ne znam jel itko u selu to radi ko mi, ali dan prije bi rođaci s Kune ozgar došli i bome ostali prespat. Radila bi se večera taj dan, mi i danas radimo jer isto se putuje, ali iz Ploča, Omiša, i dođu na konak dan prije, nekako je ostao taj običaj…

Misa za Stjepan dan slavi se upravo u kapelici svetog Stjepana na Duboj, ali ovo mjesto krije još jednu zanimljivost koju znamo zahvaljujući Ivu Matkoviću. Naime, Ivo Matković zapisivao je događaje u selu Duba prema onome što je čuo i vidio i što je iz priča starije čejadi čuo. Prema njegovim zapisima znamo da je hajdučka četa napala i opljačkala Dubu dok su seljani bili na polnoćki na matici u Stravči, crkvi sv. Đurđa. U selu su ostali samo starci koji se nisu mogli braniti, a tko se pokušao braniti, bio je ubijen. Navodno su i iduće godine pokušali napasti selo na isti način, ali nisu uspjeli jer su se seljani obranili. Tako se i danas na polnoćku misa služi u crkvi sv. Stjepana, a ne u matici.

Ista su se kazivanja nastavila prenositi, a to nam potvrđuju i današnji kazivači:

U nas ti je misa i na ponoćku, a ne na matici. Ja ne znam ima li to đe u kojom župi još, ali u nas je to odavno još i tako je ostalo. Jes, na ponoćku su pričali da su došli, pošlo se na misu i došli su susjedi ko što su i kasnije dolazili i opljačkali, popalili i otada je ostalo da bude misa na kapeli, a ne u Stravči. To nije izbačeno do danas. U knjigam je to upisano i tako je ostalo. Iz ovijeh sela drugijeh vazda bi mlados i starije, svi bi dolazili i i onda se kolendavalo od kuće do kuće. E, onda se dolazilo po kućam na čašćenje. I sve do ujutro do zornice je kolendavanje! Veselo je bilo!